svjetionik.scri.hr

RAVNATELJ SCRI-a: Svatko tko god želi fotografirati, mora poznavati tehniku snimanja – mr. Dinko Jurjević

Povodom otvorenja izložbe fotografija „To smo mi“ Foto grupe Baltazar (grupa koja promiče među mladima ovu vrstu umjetnosti op.a) , a koja se do daljnjega može razgledati u restoranu Kampus, razgovarali smo s ravnateljem SC Rijeka mr. Dinkom Jurjevićem.

Tema je – fotografija. Naime, možda je za neke nepoznanica, ali osim što svakodnevno upravlja ogromnim i zahtjevnim sustavom kao što je Centar, mr. Jurjević voli i zapravo se dugi niz godina amaterski bavi ovom umjetnošću.

Kako je izgledao – Vaš prvi susret s fotografijom? Možete li se malo vratiti u ta vremena…

O fotografiji mogu pričati o periodu nakon 1970. godine prošlog stoljeća…to su bili neki moji počeci. Najprije sam davno od roditelja na poklon za rođendan dobio foto aparat Kodak Rettinete, s kojim sam kao učenik osnovne škole počeo fotografirati. Normalno pri tome su se uglavnom koristili crno-bijeli filmovi. Filmovi u boji tada su bili skupi. Dakle, najprije sam imao aparat Kodak koji je bio amaterski, obiteljski te sam kasnije kao student kupio Pentax ME, fotoaparat „lajka“ formata s kojim sam bio aktivan u cijelom razdoblju mog bavljenja fotografijom u fotoklubu. On je imao ugrađeni svjetlomjer i automatiku ekspozicije.

Fotoaparati koji su se radili tada s tzv. lajka formatom su bili najčešći. Profesionalni fotografi su koristili veće formate; to su bili tzv. smotani filmovi, trake koje nisu bile perforirane širine 6 centimetara na kojemu bi se snimale sličice veličine 6×6 centimetara ili 6×9 centimetara, a to su bili i vrlo skupi aparati poput hasebledama. Postojao je i cijeli niz tzv. dvo okih kamera u obliku kutija u koje se gledalo odozgo. S tim aparatima sam također fotografirao, međutim uvijek sam se nastojao držati osnovnog lajka formata.

Što se tiče same tehnike fotografiranja uobičajeni foto aparati su tada bili bez ikakve automatike, što znači da su otvori objektiva i vrijeme okidanja podešavali ručno, pomoću raznih tablica, a postojali su svjetlomjeri s kojima se moglo zasebno mjeriti intenzitet svjetla odnosno odrediti otvor objektiva (blendu) s kojima se mogla podesiti ekspozicija filma.

Što je s tehnikama fotografiranja iz tog perioda?

Što se tiče same tehnike fotografiranja uobičajeni foto aparati su tada bili bez ikakve automatike, što znači da se otvor objektiva i vrijeme okidanja podešavalo ručno, pomoću raznih tablica, a postojali su svjetlomjeri s kojima se moglo zasebno mjeriti intenzitet svjetla odnosno odrediti otvor objektiva (blendu) s kojima se mogla podesiti ekspozicija filma.

Filmovi za taj tip fotoaparata tzv. „lajka“ formata bili su širine klasičnog kino filma s perforacijom na gornjoj i donjoj strani, ukupne širine 35 milimetara, a sličice koje su se radile bile su formata 24×36 mm. Danas s digitalnim fotoaparatima možemo podešavati osjetljivost filma, međutim tada se takvo što nije moglo raditi. Kupovao se naime film određene osjetljivosti (AS), obično standardne 100, a bilo je za kupiti i od 400 i više tzv. AS-a koja je predstavljala i veću osjetljivost, ali to je za sobom povlačilo i tzv. veće zrno na negativu. Filmovi su se kupovali u metalnim kazetama.

Kako je to išlo ako si želio razviti svoj uradak? Pretpostavljam da ste sami tada razvijali svoje radove…

Da bi dobili fotografiju s crno – bijelog filma, film je trebalo najprije u fotoaparat uložiti tako da ne bude osvijetljen, ostavljao se samo prednji dio koji se uvlačio u uvlakač i fotoaparat se zatvarao. Jedna klasična kaseta tog tzv. „lajka“ formata sadržavala je film takve dužine da se na njega moglo snimiti 36 negativa, ali bilo je i kraćih filmova.

Filmove odnosno fotografije razvijao sam u tamnoj komori, koja je bila bolje rečeno crvena, jer jedino tamno crveno svijetlo ne šteti filmovima i foto papirima. Kemija filmova temeljila se na fotoosjetljivim solima srebra. Osvijetljena površina celulozne trake filma bila je premazana tom kemikalijom i na mjesto gdje je pala svjetlost nastale su promjene i razvijač i fiksir su ih obradili tako da je – svjetlo mjesto na negativu bilo u stvarnosti tamno, a tamno – svjetlo.

Film se nakon fotografiranja vadio iz fotoaparata i namotavao u posebnu kasetu za razvijanje filma koja je u unutrašnjosti imala spiralu kako bi površine filma bile odmaknute i omogućile kontakt s kemikalijom za razvijanje.

Možete malo više reći o samom postupku razvijanja – spomenuli ste kemikalije koje ste koristili…

Da. Na vrhu tih kaseta je bio lijevak u koji su se ulijevale kemikalije, razvijač zatim voda pa fiksir te ponovno voda. Kemikalije smo tada kupovali od Fotokemike Zagreb, a dolazili smo i do drugih pripravaka, posebno poznatog proizvođača Ilford ili Agfa. Film bi se najčešće sušio tako da bi se uhvatio štipaljkom za uže. Tada se moglo upaliti svijetlo u foto laboratoriju i mogli su se vidjeti prvi rezultati na crno-bijelom filmu. Naravno, sve je bilo obrnuto, negativ, zatim ono što je u prirodi bijelo, na fotografiji je bilo crno i obrnuto. A između su se dobivali sivi tonovi. Već promatrajući film, mogao sam razaznati koja mi je snimka vjerojatno uspjela.

Prva fotografija razvijena u 8. razredu

Kada ste prvi puta tako razvili fotografiju?

Razvijanje crno – bijelih filmova i izradu fotografija prvi puta sam radio u laboratoriju OŠ Pećine u 8. razredu. Dosta sam toga naučio od tada školskog kolege, a kasnije prijatelja Damira Šimca, koji je stekao znanja ranije od profesora tehničkog odgoja.

Nakon što bi se film osušio, ponovno bih ulazio u foto laboratorij, palio crveno svijetlo, sve dobro zamračio i razvijeni film bi umetao u aparat za razvijanje fotografija. Slika s negativa se izoštravala na dnu aparata za povećavanje gdje se nalazio jedan okvir u koji se umetao foto papir.

Fotografija pod nazivom -Oblak.

Foto papir je za Vas tada vjerujem bio skup…

Da. Foto papir sam kupovao u pakovanju od 20 i 100 komada i za mene je to tada predstavljao određeni financijski problem. Obično sam tada koristio format 40×50 centimetara koji su bili standardni formati za izložbe, a koristio sam rijetko i veće formate, 50 x 60 centimetara.

Nakon što bi ponovno „odoka“ po iskustvu osvijetlio fotopapir slikom s negativa određeni broj sekundi, što je ovisilo o mnogim faktorima fotopapir se stavljao u posude u kojim je najprije bio ponovno razvijač, ali sada za fotopapir. To je ujedno i najinteresantniji dio fotografije gdje bi se ona počela pomalo pojavljivati u razvijaču i onda bih tek tada vidio što je ispalo i je li to ono što sam želio.

Nakon fiksiranja i ispiranja razvijena fotografija je bila mokra i trebalo ju je osušiti. Tako bismo tim dugotrajnim postupkom dobili fotografiju, koja je ovisila i o temperaturi, tvrdoći vode i mnogim drugim elementima.

No, što je s fotografijom u boji?

Da bi dobili fotografiju u boji tada bi se kupio naravno film u boji, obično negativ film, ali fotografije u boji su se mogle dobiti i od dijapozitiva u boji. Oni su se sličnim postupkom, ali dosta kompliciranijim -mogli razviti i u amaterskom foto-laboratoriju. Ja sam jednom nabavio kemikalije i fotopapir da bih dobio fotografiju u boji od dijapozitiva u boji, iako je taj cijeli set kemikalija i fotopapira bio tada poprilično skup. Jednostavno želio sam tada upoznati sve dostupne procese. Često sam slikao i s dijapozitiv filmom te prikazivao sličice na platno s dijaprojektorom. Danas su sve te tehnike praktički nepotrebne s obzirom na to da se već negdje prije 2000. godine pojavljivljuju pristupačni digitalni fotoaparati, da bi danas i oni prestali biti aktualni…Danas, sva se fotografija preusmjerila na pametne mobitele.

Motiv s izložbe – Mali salon, Rijeka, 1980.

Kako danas najviše volite fotografirati?

Ja danas fotografiram uglavnom s mobitelom. No, za to je ipak potreban aparat s malo boljim fotoaparatom. Posebno je korisno da ima više piksela, standardni, optički teleobjektiv i širokokutni objektiv. Naravno ako želimo bolju i oštriju fotografiju s većim formatima moramo imati kvalitetan aparat s određenim objektivima, što je jedna posebna tema za razgovor.

Ravnatelj mr. Jurjević na 60. obljetnici SCRI-a.

Najvažnija – oštrina

Što je bitno za fotografiju? Što definira njezinu kvalitetu?

Važno je da je fotografija oštra, fotografija koja nema oštrinu ne može biti predmet izložbe osim ako se neoštrinom nije postigao određen efekt. Zatim svaki detalj na njoj mora biti vidljiv. Potrebno je postići bogatstvo sivih prijelaza, s manjim zrnom. Fotografija crno-bijela ali i svaka druga mora imati na sebi nijanse, sve detalje, ne smije biti prekontrastna ili ne smije biti „izgorena“ odnosno imati podeksponirane nevidljive detalje. Osim ako se kontrastom ne želi nešto istaknuti. Dobra fotografija je dobra samo onda ako je raspon između najsvjetlijeg i najtamnijeg mjesta u sjeni u omjeru koji omogućava da fotoaparat prepozna i jedno i drugo. Fotografija koja nema te tehničke detalje nije se mogla niti pojaviti na izložbi. Tek kada bi se zadovoljili svi ti osnovni tehnički uvjeti tek bi se tada gledalo na sadržaj, kompoziciju i na poruku fotografije. O svemu tomu ovisi je li fotografija samo tehnički dobra ili je uz to i umjetnička.

Fotografija crno bijela ali i svaka druga mora imati na sebi nijanse, sve detalje, ne smije biti prekontrastna ili ne smije biti „izgorena“ odnosno imati podeksponirane nevidljive detalje. Osim ako se kontrastom ne želi nešto istaknuti. Dobra fotografija je dobra samo onda ako je raspon između najsvjetlijeg i najtamnijeg mjesta u sjeni u omjeru koji omogućava da fotoaparat prepozna i jedno i drugo. Fotografija koja nema te tehničke detalje nije se mogla niti pojaviti na izložbi.

Tehnika snimanja – najvažnija

Savjet za mlade koji žele razvijati ovu vještinu?

Svatko tko god želi fotografirati više i bolje – mora znati nešto više o tehnici snimanja. Poželjno je čitati stručnu literaturu. Ja sam dosta proučavao knjige i tadašnju literaturu o fotografiji, isprobavao u praksi različite situacije, slikao iste motive pod raznim uvjetima.

Još kao student uključio sam se u jedan od foto klubova koji su tada bili aktivni u Rijeci. Jednostavno sam ušao u Klub te pri tome upoznao mnoge osobe s kojima se još i danas družim. Jako je važno strukovno se udruživati. Tamo sam zatekao dosta starih vrsnih fotografa i svakako sam od njih nešto naučio. Među njima je bio i riječki fotograf Đoko Milekić od kojeg sam dosta naučio o tehnici rada i fotografiranju

S kolegama sam održavao tečajeve osnova fotografije početnicima odnosno tečaj se sastojao od teorijskog dijela i rada u laboratoriju. Na tečajeve je dolazilo dosta polaznika od kojih su neki ostajali u foto klubu, tako da je s vremenom nastalo veliko i raznovrsno društvo polaznika. Tada smo plakate za tečajeve lijepili svuda po gradu, a posebno ispred raznih tvornica poput Benčića, Torpeda, Tvornice papira, 3 maja, Pedagoške akademije. Članovi kluba su bili i studenti i radnici. Danas jako malo ljudi dolazi na foto tečajeve, jer je fotografiranje postalo vrlo jednostavno, a s time svi misle da znaju to raditi. Međutim, ipak preporučio bih im da dođu i poslušaju koje predavanje možda ne toliko o tehnici, koliko o kompoziciji.

Dobro, ali sudjelovali ste i na izložbama…

Da, pored foto tečajeva i foto izleta bilo je i postavljanje i održavanje izložbi. U tu svrhu članovi Kluba su bili vrlo aktivni u izrađivanju vlastitih fotografija, a njih smo slali na izložbe poštom ili bi sami organizirali izložbe u tadašnjem Malom salonu u Rijeci koji je bio na Korzu. U tom periodu sam stekao potvrdu nastavnika fotografije Foto saveza i dobio Zlatnu plaketu Narodne tehnike grada Rijeke, što je bilo za mene interesantno priznanje.

Foto grupa Baltazar

Kako je došlo do toga da fotografija kao sedma umjetnost ima posebnu vrijednost i u Studentskom centru Rijeka?

To je išlo postepeno. Naime, u slučajnom razgovoru saznao sam da se naša kolegica Vanja bavi intenzivnije fotografijom. Posebno portretima. Iako je tada znala malo o tehnici, vidljiv je bio njezin talent. Pored nje i kolegica Jelena se pomalo profesionalno bavila fotografijom. I tada sam vidio da nisam po tom pitanju sam, pa smo osnovali Foto grupu koju smo nazvali Baltazar.

Od rektorice prof. dr. sc. Snježane Prijić – Samaržija smo dobili odobrenje da u nazivu koristimo Sveučilište pa je nastala grupa svih studenata i svih radnika Sveučilišta i šire. Grupa je okrenuta studentima. Sve fotografije koje se izrade za izložbe ostaju u vlasništvu Centra i izlažu se po hodnicima paviljona na Trsatu. Tako su stubišta i hodnici našeg paviljona 4, ali i drugi, s vremenom postali velike galerije fotografija. Ali, fotografije postavljamo i u naše ugostiteljske objekte i restorane. Velika prednost za prezentaciju omogućuju i društvene mreže. I ja osobno koristim Facebook ili Instagram, gdje objavljujem svoje radove.

Sve fotografije koje se izrade za izložbe ostaju u vlasništvu Centra i izlažu se po hodnicima paviljona na Trsatu. Tako su stubišta i hodnici našeg paviljona 4, ali i drugi, s vremenom postali velika galerija fotografija. Ali, fotografije postavljamo i u naše ugostiteljske objekte i restorane. Velika prednost za prezentaciju omogućuju i društvene mreže. I ja osobno koristim Facebook ili Instagram i objavim.
Hodnici paviljona Trsat – postali foto galerije Centra.

(fotografije; D. Jurjević, Lj. Hlača, tekst: SCRI)

Studentska prehrana

Student servis

Slobodno vrijeme

error: Sadržaj je zaštićen !!