Zahvaljujući suradnji Studentskog centra Rijeka i Atletskog kluba “Kvarner” studentima Sveučilišta i Veleučilišta u Rijeci uz predočenje x-ice omogućeno je sudjelovanje u Školi trčanja po cijeni od 120 kuna. Uz ovu mogućnost, u potpunosti za prvih 30 studenata trening pokriva Studentski centar Rijeka. Cilj je projekta poticanje mladih na kretanje i sport. Bio je to povod da ugostimo direktoricu AK “Kvaner” Ivu Florjančić, koja nam je predstavila rad ove organizacije (koja ima čak 900 članova op.a), njegove programe, a bilo je riječi i o važnosti sporta, općenito.
Vaša priča kada je riječ o Klubu Kvarner počela je; kako ste sami svojedobno rekli sasvim slučajno, iako ste naime trenirali atletiku. Kako se to zapravo dogodilo? Rekli ste da u vrijeme vašeg dolaska u Klub nije imao ni tajnika, a natjecateljski pogon je bio oskudan…
Moja priča s Atletskim klubom „Kvarner“ Rijeka započela je još za vrijeme pohađanja osnovne škole, kada smo sudjelovali na školskim natjecanjima nakon kojih sam se pridružila AK Kvarner, tako da mogu reći da sam odrasla u klubu i uz klub. Uključivanje u rad kluba dogodio se sasvim slučajno. Svi mi koji smo nekada bili dio kluba ostajemo vezani za njega čitav život te kao i ostali nekadašnji članovi povremeno sam ga posjećivala. Klub je u to vrijeme bio u specifičnoj i nezavidnoj situaciji, bez upravljačkog kadra te s oskudnim trenerskim i natjecateljskim kadrom. Međutim, angažmanom svih nas, odabirom novih kadrova, ciljeva i strategija, uspjeli smo stvoriti znatno bolje uvjete koji su utjecali na pozitivne rezultate koje imamo danas, a to je da imamo oko 900 aktivnih članova, 15 djelatnika, dobar natjecateljski pogon, financijsku stabilnost te brojne projekte i programe koje provodimo.
Bilo je to 2014. godine. I kada biste usporedili Klub te 2014. godine i danas osam godina kasnije na koje projekte odnosno uspjehe ste osobito ponosni. Što biste izdvojili?
Kao i sport općenito tako je i klub podložan promjenama koje nam diktiraju društvo, ekonomija, tehnologija i sl., tako da su promjene i prilagodbe nužne kako bi opstali i bili konkurentni. Važno je pratiti potrebe društva, analizirati i predviđati kako bi pravovremeno reagirali i prilagodili se ponudi i potražnji.
Dinamika naših života se mijenja, a s njom i sport te moramo biti znatno fleksibilniji nego što je to bilo ranije. Klub se uvelike promijenio i poprimio razmjere koje moram priznati nismo očekivali, ali smo ponosni na njih te nam daju dodatnu motivaciju za daljnji napredak. Svjesni smo važnosti naše uloge u društvu i zajednici. Prije svega istaknula bih naš kadar na koji sam izuzetno ponosna, na njihov entuzijazam, angažman, volju za napretkom i odnos prema djeci. Važno je istaknuti i naš natjecateljski kadar koji je temelj našeg kluba i njihove uspjehe i rezultate. U ovih osam godina pokrenuli smo brojne projekte i programe, teško mi je izdvojiti jednog od njih upravo iz razloga što svi projekti imaju svoje ciljeve koji se razlikuju i imaju različitu svrhu.
Predstavite malo programe Kluba…
Kratko ću se osvrnuti na programe koje provodimo...Igrom do atletike program je namijenjen djeci predškolskog uzrasta u koji su uključeni i dječji vrtići s našeg područja koji organizirano dolaze na vođenu sportsku aktivnost u atletsku dvoranu ili stadion. Mama, tata vježbajte sa mnom program je za djecu ranijeg predškolskog uzrasta od 2 do 4 godine koji vježbaju zajedno sa svojim roditeljima. Zatim, Atletska škola koja je nastavak atletske igraonice i uvod u natjecateljsku atletiku. Tu je i Natjecateljski program. Pokrenuli smo i rekreativne grupe za djecu osnovnoškolskog uzrasta koji nemaju afiniteta prema natjecateljskoj atletici, a žele se baviti sportom, Škola trčanja za odrasle, Ljetni sportski kamp koji u ljetnim mjesecima djeci nudi malo drugačije sportske aktivnosti i aktivne ljetne praznike, Erste plava liga natjecanje za djecu osnovnih škola. Ove godine pokrenuli smo i odjel namijenjen EU projektima. Neki od naših programa verificiralo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje te se nalazimo u Elektroničkom upisniku dječjih vrtića.
AK Kvarner postoji od 1937. godine. Dugi je to staž. Ali, čini se da nikad nije bilo izazovnije nego danas, treniranje u ozračju pandemije čiji se kraj ne nazire. Kako ste se prilagodili ovoj situaciji…
Da, dugi je to staž i klub je zaista prošao kroz različita razdoblja, uspio se održati i napredovati. Uvelike nam je pomogla sportska infrastruktura jer su nam se izgradnjom atletske dvorane pružile neke nove mogućnosti. Pandemija nas je suočila s brojnim izazovima i moram priznati da nam je u početku unijela dosta nemira pa čak i straha jer nismo znali u kojem smjeru će se situacija razvijati. Tu je bila i velika briga od gubitka djece gdje smo se na snalazili na različite načine da ih motiviramo, održimo na okupu i zadržimo u sportu.
U početku smo snimali treninge, radili online izazove te primjenjivali različite metode motivacije. Uspjeli smo očuvati naš pogon, trenirali smo na otvorenom tijekom cijele godine, međutim moramo priznati da su mnoga djeca odustala od sporta općenito, a posljedice pandemije i odustajanje od sporta bit će vidljive tek za nekoliko godina.
Svi izazovi s kojima smo se susretali i još uvijek se susrećemo donijeli su i nešto dobro, naučile su nas novim vrijednostima, ukazale su nam na prostor za napredak, počeli u većoj mjeri primjenjivati moderne tehnologije, educirali smo se tijekom lockdowna i nadamo se da ovog proljeća polako ostavljamo pandemiju iza sebe.
Koji je program najatraktivniji i najpopularniji?
Najatraktivniji i najtraženiji su programi za djecu predškolskog uzrasta Igrom do atletike i Mama, tata vježbajte sa mnom, a razlog tome nalazimo u zaista kvalitetnoj provedbi i nedostatku sličnih programa u gradu. Nažalost, potražnja za upisima premašuje naše kapacitete te konstantno imamo liste čekanja za upise unatoč povećanju stručnog kadra i otvaranju dodatnih grupa.
U svoje programe uključujemo čitave obitelji jer upravo obitelj je primarna, temeljna i ključna zajednica u kojoj dijete raste i razvija se, a čija dinamika utječe na socijalizacijske procese, odnose, komunikaciju i druge dijelove njegova budućeg života.
…ali kada smo i dalje na toj temi –reklo bi se za svakoga ponešto :). Čak i roditelje pokušavate uključiti u vježbanje…
Trudimo se ponuditi kako Vi kažete „za svakoga ponešto“ iako nam je primarni natjecateljski kadar, ali svjesni smo važnosti uključivanja što većeg broja djece i odraslih u sport. U svoje programe uključujemo čitave obitelji jer upravo obitelj je primarna, temeljna i ključna zajednica u kojoj dijete raste i razvija se, a čija dinamika utječe na socijalizacijske procese, odnose, komunikaciju i druge dijelove njegova budućeg života. Članove obitelji pokušavamo uključiti na dva načina, a to su programom Mama, tata vježbajte sa mnom i Školom trčanja. Kroz Školu trčanja htjeli smo ponuditi roditeljima organiziranu mogućnost vježbanja dok čekaju svoju djecu na treningu što je bio primarni cilj, no s vremenom i Škola trčanja je premašila sve okvire i prerasla u jedan mnogo veći program.
AK Kvarner u brojkama – koliko članova, aktivnih sportaša. Vaši članovi su i olimpijski pobjednici…
Klub konstantno ima između 850 i 900 aktivnih članova što su naši maksimalni kapaciteti, a natjecateljski pogon broji 230 registriranih natjecatelja. U klubu imamo dvije olimpijske pobjednice i to obje u bacanju koplja, to su Sara Kolak i Laura Štefanac koja je olimpijska pobjednica gluhih.
Drago nam je što smo započeli suradnju sa SC Rijeka i veseli nas da SC Rijeka prepoznaje važnost uključivanja i poticanja studenata na vježbanje te skrbi o njihovom zdravlju. Studenti kod nas ostvaruju popust iz razloga što smo svjesni da studenti gotovo i nemaju prihoda te da ih uz minimalna financijska izdavanja motiviramo na bavljenje sportom. Atletika ne iziskuje veća financijska izdavanja na opremu jer ono što nam je najpotrebnije su tenisice.
SC Rijeka ušao je u suradnju s Klubom, a radi se o Školi trčanja. O kakvom je programu riječ? Što od njega polaznici mogu očekivati?
Drago nam je što smo započeli suradnju sa SC Rijeka i veseli nas da SC Rijeka prepoznaje važnost uključivanja i poticanja studenata na vježbanje te skrbi o njihovom zdravlju. Studenti kod nas ostvaruju popust iz razloga što smo svjesni da studenti gotovo i nemaju prihoda te da ih uz minimalna financijska izdavanja motiviramo na bavljenje sportom. Atletika ne iziskuje veća financijska izdavanja na opremu jer ono što nam je najpotrebnije su tenisice.
Mogu očekivati jednu kvalitetno pripremljenu i vođenu sportsku aktivnost prilagođenu njihovim mogućnosti i fizičkim predispozicijama. Treninzi se provode u grupama, a rad u grupama nam uvijek daje jednu dodatnu motivaciju. Imamo slučajeva da su nam se studenti priključili u školi trčanja i kroz njihovu volju i motivaciju završili su u natjecateljskom programu. Program se provodi tri puta tjedno u trajanju od 60 min. na Stadionu Kantrida.
Istraživanje je pokazalo – najdeblji smo narod u Europi. Što mislite kako je došlo do toga? Je li sve u ne bavljenju sportom? Koliko je uopće kultura sporta kod nas razvijena odnosno da ne kažem (ne)razvijena?
Moram priznati da me ovakve poražavajuće statistike žaloste, ali svi mi koji djelujemo u sportskom sektoru ulažemo maksimalne napore da potaknem čim veći boj ljudi i djece na bavljenje sportom. Navike o redovitom vježbanju i važnosti vježbanja djeca usvajaju prije svega u primarnoj obitelji. Kultura sporta se dosta razvila i još se razvija, no međutim tu je još niz faktora koji utječu na ovako poražavajuće podatke. Ovo je jedna vrlo opsežna tematika o kojoj bi se moglo i trebalo više pričati, raspravljati i donositi strategije, no bez pomoći i većeg angažmana države teško da klubovi mogu samo djelovati više nego sad to čine.
Obrazovni sustav sve više opterećuje djecu i ona imaju sve manje slobodnog vremena, a prvo čega se većina roditelja odriče je sport. Uspješne sportaše obrazovni sustav ne prati na adekvatan način i statistike govore da vrlo velik broj sportaša odustane od sporta kada krenu u srednju školu ili fakultet. Nastavnici i profesori sve su opterećeniji, i u posljednjih desetak godina aktivnosti školskog sporta su se poprilično smanjile. Nekada su škole aktivnije sudjelovale u usmjeravanju djece u sport nego što je to slučaj danas.
Smatram da je u sustav predškolskog odgoja potrebno unijeti više programa tjelesne aktivnosti što smo uvidjeli i kroz provedbu programa s predškolskom djecom.
Sport bi trebao biti besplatan jer mnogoj djeci i obiteljima sport je nedostupan iz financijskih razloga, članarina i troškova natjecanja prije svega.
..i da ništa bez zdrave prehrane, zar ne?
Da. Velik problem su nam i prehrambene navike koje su sve lošije, sve više smo orijentirani na brzu prehranu zbog nedostataka vremena, dinamike života, ali i zbog ekonomskih razloga, jer moramo priznati hrana je sve skuplja a da ne govorimo o zdravoj prehrani i dodacima prehrani koju mnoge obitelji ne mogu priuštiti. Sport bi trebao biti besplatan jer mnogoj djeci i obiteljima sport je nedostupan iz financijskih razloga, članarina i troškova natjecanja prije svega. Uzmite za primjer da imate dvoje djece u obitelji koja se bave različitim sportovima. Samo mjesečna članarina za dvoje djece u prosjeku iznosi 400 do 500 kuna, računajte koliko se sredstava se potroši na prijevoz djece u prosjeku tri puta tjedno na sportsku aktivnost, parking, pa sportsku opremu, natjecanja…
Nažalost sve manje obitelji si to može to priuštiti, a ukidanjem članarine klubovi ne bi mogli egzistirati. Mi još uvijek uspijevamo financirati natjecanja čitavom našem pogonu u 100 posto u omjeru, klupsku opremu, stipendije i slično te na taj način roditeljima barem djelomično nastojimo olakšati. Socijalno smo osjetljivi tako da imamo i djece koji su oslobođeni plaćanja članarine, ali mnogi klubovi to nisu u mogućnosti.
Pretpostavljam da i sport kao i ostali sektori imaju probleme i sa stručnim kadrom?
Sport nije profitabilan, stoga postoje poteškoće i s kadrovima u sportu, i vrlo je teško pronaći adekvatan kadar. Rad u sportu oduzima puno vremena i mnogi odustaju od trenerskog posla u potrazi za boljim primanjima i uvjetima rada. Infrastruktura je također velik problem pogotovo u nekim sredinama gdje nema niti osnovnih uvjeta. I svemu tome još su pridonijeli pandemija koronavirusa, dostupnost društvenih mreža i računalnih igrica na kojima djeca provode previše vremena. Vjerujemo da će se ovakva slika uskoro promijeniti, a mi kao sportaši koji nikad ne odustaju svakako ćemo nastaviti s promocijom sporta i njegovih temeljnih vrijednosti.
(razgovor: Ljiljana HLAČA, foto: privatna zbirka, FACEBOOK)
