Za ovaj put, a u sklopu ciklusa Brini o zdravlju, naša suradnica dr. sc. Marijana Turčić, spec. školske medicine, iz studentske ambulante Nastavnog Zavoda za javno zdravstvo PGŽ -e na Kampusu, Sveučilišta u Rijeci odlučila je napisati članak o nasilju, općenito.
Nasiljem se smatra svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema drugoj osobi učinjeno s ciljem povrjeđivanja, a koje se može razlikovati po težini, obliku, intenzitetu i vremenskom trajanju te koje uključuje ponavljanje istog obrasca uz neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca).
Vrste nasilja…
FIZIČKO NASILJE – uključuje oblike ponašanja kao što su guranje, udaranje, gađanje i/ili napad različitim predmetima, čupanje, pljuvanje, šamaranje, zaključavanje i slično.
PSIHIČKO I EMOCIONALNO NASILJE – najčešće prati fizičko, a podrazumijeva ogovaranje, ismijavanje, izrugivanje, zadirkivanje, zastrašivanje, vrijeđanje, namjerno zanemarivanje i isključivanje iz skupine kojoj pripada, širenje glasina s ciljem izolacije ili prisilna socijalna izolacija zabranom kontaktiranja s drugim osobama, uništavanje ili oštećivanje osobnih stvari, ponižavanje, naređivanje ili zahtijevanje poslušnosti, onemogućavanje osobi da izrazi svoje mišljenje i potrebe, nepoštivanje tuđih prava i privatnosti, kao i sva druga ponašanja kojima se drugome namjerno nanosi fizička i duševna bol ili sramota.
SEKSUALNO NASILJE -bilo koji oblik neželjenog fizičkog kontakta, spolno uznemiravanje i dobacivanje, uvredljivi komentare i slična ponašanja
KULTURALNO NASILJE – vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi
EKONOMSKO NASILJE – uključuje krađu i iznuđivanje novca, uskraćivanje novca, novčana prijevara, lažno predstavljanje i korištenje tuđeg bankovnog računa i/ili kartica
Profil nasilnika?
Nasilnici su prisutni u svim aspektima života i svim društvenim slojevima, mogu voljeti i biti voljeni, a sposobni su jednako činiti dobra, kao i loša djela.
Nasilnici imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć nad drugima te im ponekad nedostaje suosjećanja za žrtve. Imaju lošu samokontrolu te su skloni sukobima, kršenju pravila, prkosni su i antisocijalni. Naime, vrlo su rigidni u svojim stavovima i razmišljanjima te smatraju da su uvijek u pravu.
Nasilnici nemaju razvijenu sposobnost kontrole vlastitih emocija zbog čega “lako eksplodiraju” te su skloni ljutnji. Teško se nose s frustrirajućim situacijama budući da imaju slabije razvijene sposobnosti rješavanja problema, lako se uvrijede te često doživljavaju agresiju prema sebi čak i kad nije prisutna.
Nasilnici su niskog samopouzdanja te zapravo imaju lošu sliku o sebi (često su i sami nasilnici bili žrtve fizičkog zlostavljanja i drugih oblika nasilja u svom djetinjstvu), nemaju razvijenu sposobnost jasnog iznošenja i argumentiranja svojih mišljenja pa svoj autoritet nastoje održati agresivnim obrascima ponašanja prema drugima.
Zbog svega prije navedenog, nasilnici imaju poteškoća u uspostavljanju bliskih odnosa s drugim osobama zbog čega, kada jednom ostvare blizak odnos, razvijaju ovisnost o svom partneru, s vremenom postavljaju sve veće emocionalne zahtjeve te s vremenom razviju ekstremni nadzor i ljubomoru.
Budući imaju vrlo slabo razvijenu ili nerazvijenu empatiju, nasilnici većinom uopće ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko im boli nanosi njihovo postupanje. Naime, nasilnici uvijek uspiju pronaći način koji će najviše uznemiriti žrtvu, a njima omogućiti moć i kontrolu.
Nasilnici većinom biraju žrtve koje su sitnije, mlađe, slabije,tihe, mirne, povučenije, nesigurne i pasivnije ili koje su zbog nečega ranjive i/ili “odskaču” od drugih te imaju malo prijatelja.
Kako prepoznati žrtvu nasilja?
Žrtve nasilja često pokušavaju to sakriti od drugih jer se boje da će ih smatrati slabima i kukavicama ili iz straha da će se situacija samo pogoršati. Međutim, postoje neki znakovi koji nam mogu pomoći da prepoznamo/posumnjamo da je netko žrtva nasilja.
Nasilje emocionalno onesposobljava osobu te se nakon prvotnog poricanja kod žrtve javlja osjećaj bespomoćnosti, beznađa ili očaja jer su uvjereni da nikada neće pobjeći od nasilnika, da im nitko neće vjerovati jer je nasilje često teško dokazivo, a strahuju i da će, ako nekome nešto kažu, biti još gore ako nasilnik to sazna pa će biti još brutalniji. Žrtve stoga najčešće odlučuju da šute i trpe. Međutim, to dugotrajno ima ozbiljne posljedice na psihičko i fizičko zdravlje.
Dolazi do poremećaja u prehrani i spavanju, imaju česte glavobolje i bolove u trbuhu, javljaju se nagle i učestale promjene raspoloženja, u stalnom su “stanju budnosti” do te mjere da nikada nisu u potpunosti opuštene te da se “trzaju na svaki zvuk” te može doći i do promjene uobičajenih svakodnevnih navika.
Javljaju se poteškoće u socijalnim odnosima u vidu socijalne anksioznosti, napetosti i depresije zbog čega nerijetko izbjegavaju socijalne situacije te imaju strah od negativnog vrednovanja.
Kod pojedinaca dolazi do samoozljeđivanja (što se vješto krije), javljaju se negativne i/ili samoubilačke misli, žrtva je sve više sklona laganju, a može doći i do problema s alkoholom i/ili drogom. Iako su žrtve uglavnom povučene, tihe i pokorne, u nekim slučajevima postoji mogućnost da se posljedice zlostavljanja ispolje i na drugačiji način. Naime, žrtva može izgubiti osjećaj empatije prema drugima te i sama postati nasilnik. Na taj način žrtva pokušava nadomjestiti osjećaj gubitka kontrole i bespomoćnosti.
Što učiniti?
Treba istaknuti je da nasilje nije urođeno – nasilje se uči. Već u dojenačkoj dobi djeca u nekoj mjeri mogu suosjećati s drugima i prepoznavati emocije kod ljudi oko sebe. Ako tada nauče da se nasilnim ponašanjem dolazi do određenog cilja, taj obrazac će koristiti tijekom cijelog svog života.
Dakle, budući da se nasilno ponašanje uči, odgovornost je na roditeljima i društvu u cjelini. Stoga je najbitnije djecu od najranije dobi naučiti da je nasilje nedopustivo, da za nasilje nema opravdanja te da je nasilje štetno bez obzira nađu li se u ulozi nasilnika, žrtve ili promatrača nasilja. Na taj način i djeca koja promatraju nasilje mogu osjetiti i veću odgovornost da donesu pravu odluku – prijaviti nasilje.
Nadalje, emocionalna podrška od bliskih ljudi na koje se žrtva može osloniti je vrlo važna. Ako žrtva nasilja zna ima podršku obitelji, vršnjaka i/ili institucije, sigurno će prije smoći hrabrosti otvoriti se i priznati što je muči. Upravo je to za nju ključni korak – potražiti pomoć i podršku.
Međutim, za potpuni oporavak to većinom nije dovoljno. Naime, uz svo suosjećanje i razumijevanje, obitelj i/ili bliske osobe nisu dovoljno stručne da znaju na koji način, osim podrške, pomoći žrtvi.
Nadalje, ponekad žrtvama nije ugodno pričati svoje traumatično iskustvo voljenim osobama. Stoga je poželjno da se žrtva obrati stručnim osobama, koje će joj pomoći da razumije proživljeno iskustvo, da osnaži sebe, ojača svoje samopoštovanje i samopouzdanje te da usvoji nove obrasce ponašanja i povezivanja s drugim ljudima.
