Akademik Daniel Rukavina jedan je od najuglednijih hrvatskih znanstvenika.
Profesor emeritus Medicinskog fakulteta u Rijeci, rektor Sveučilišta u Rijeci (2000-2009), redoviti član HAZU -a, prvi predsjednik Europske federacije za reprodukcijsku imunologiju, dobitnik nagrade za znanstveni doprinos »Ruđer Bošković«, zatim državne nagrade za životno djelo – samo su djelić onoga što bi mogli izdvojiti kao profesionalna i znanstvena dostignuća našeg sugovornika, čije je područje interesa klinička imunologija i transplantacija.
Svojim znanstvenim, stručnim, nastavničkim, organizacijskim i društvenim radom dao je izniman doprinos u više područja, a njegov znanstveni opus iznimno je bogat te se sastoji od preko 820 naslova.
U razgovoru za Svjetionik akademik Rukavina otkriva nam zbog čega je odabrao medicinu kao životni poziv, prisjetio se početaka izgradnje Sveučilišnog kampusa na Trsatu te podijelio mišljenje o razvoju riječke medicinske znanosti. Osvrnuo se na razvoj Sveučilišta u Rijeci, izrazio zabrinutost što pada povjerenje u znanost, a s obzirom na okolnosti dotakli smo se pandemije, cijepljenja, te ga upitali koje su mogućnosti da se Hrvatska uključi u proizvodnju cjepiva.
Čini se da za um znanstvenika pojam mirovanja ne postoji. Još uvijek posjedujete veliku energiju za rad. Primjerice, sudjelovali ste nedavno u radnom dijelu programa povodom obilježavanja 50. obljetnice prve transplantacije bubrega koja je izvedena u Rijeci 1971. godine.
Radne navike sam izgradio još u mladosti. Neizmjerno sam volio čitati i rekao bih da sam u toj dobi bio „gutač“ knjiga. Ta strast za radom i čitanjem bila je bitna i za moj cijeli profesionalni put. Doslovno sam slijedio onu poznatu Plinijevu izreku „Nulla dies sine linea“. Stoga je razumljivo da mirovinu nisam mogao shvatiti kao „mirovanje“, isključivanje iz životnih tijekova, već kao izlet u nešto novo u čemu ću nastaviti davati društvu svoj vlastiti skromni doprinos, ali na neki drugačiji način i na drugim poljima aktivnosti. Osim toga kao akademiku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dužnost mi je da društvu doprinosim dokle god mi to dozvoljavaju fizičke i mentalne mogućnosti. Tako da i sada u prosjeku jedno radno vrijeme provodim u aktivnostima kojima vodim ili surađujem u brojnim programima i projektima. S posebnim zadovoljstvom sam sudjelovao i u obilježavanju 50. obljetnice prve uspješne transplantacije bubrega, jer sam kao mladi znanstvenik i sam bio svjedokom i aktivnim sudionikom tog projekta. Bilo je bitno ne samo da obilježimo povijesno najveći uspjeh riječke medicine već i da našim nasljednicima pošaljemo jasnu poruku da se nikada ne zadovoljavaju s postignutim već da gledaju šire i više i slijede najveće domete znanosti i struke i tome daju i vlastiti doprinos.
Vratimo se malo na same početke. Čime Vas je privukla medicina i kada se to dogodilo? I zašto imunologija?
Već u najranijim sjećanjima nisam imao dileme što želim biti. Liječnici su za mene imali posebnu aureolu. Možda sam takav osjećaj razvio jer sam u djetinjstvu imao brojne bolesti, a 1944. prebolio sam i trbušni tifus, što je salmoneloza koja je imala visoku smrtnost jer tada nije bilo specifičnog lijeka. Više mjeseci sam ležao u krevetu uz najstrožu dijetu, a svaki dan me je posjećivao dr. Pizn, liječnik Židov čijeg se plemenitog lika i danas sjećam kao i trake oko ruke koju je nosio, a koja je označavala Židove (Sarajevo je tada bilo u sastavu NDH). Osim toga i moja majka je izuzetno cijenila liječnike i medicinu je smatrala najplemenitijim pozivom. Kao studentu najviše mi se je sviđala interna medicina. Po završetku fakulteta početkom veljače 1962. ponuđeno mi je mjesto asistenta na Zavodu za fiziologiju. Rad sa studentima i istraživački rad zahtijevali su stalne pripreme, čitanje znanstvene literature, rasprave razmišljanje o eksperimentima što je sve kreativno ozračje koje me je ispunjavalo i oduševljavalo. Otkrio mi se novi svijet tako da kasnije nisam mogao niti zamisliti da se bavim drugim poslom. Znanstveni početci bili su mi vezani uz endokrinologiju iz koje sam imao gotovo već završen magistarski rad. No tada je Zavod dobio novog predstojnika čija je specijalnost bila imunologija. Tako sam morao promijeniti područje i magisterij i doktorat su mi iz područja imunologije. Prodori u području imunologije su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća obilježili suvremenu medicinu i pružali su okruženje kreativnim entuzijastima da se dokažu na nacionalnom i međunarodnom planu.
Prilično je nezahvalan posao nabrojati sva znanstvena i druga Vaša profesionalna dostignuća, nagrade i projekte. No, da li u tom moru priznanja, ima nešto na što ste posebno ponosni?
Ne mogu se požaliti da moj rad nije bio cijenjen i prepoznat. Za znanstvena postignuća dobio sam na desetine značajnih nagrada domaćih i međunarodnih institucija i društava, počasnih profesura i doktorata i bio izabran na najodgovornija mjesta u znanstvenim institucijama i međunarodnim društvima. No, za mene sve to nije usporedivo s doprinosom koji sam dao razvoju znanstvenog potencijala na Sveučilištu u Rijeci i šire. Imao sam neizmjerno povjerenje u mlade ljude i njihovu prirodnu i legitimnu želju da na najpozitivniji način izraze svoj kreativni potencijal i svoju ličnost. Tijekom karijere u istraživačkom radu pridruživalo mi se na desetine mladih ljudi i bilo mi je najveće zadovoljstvo da im pomognem da ostvare svoje snove. Tako sam formalno bio mentorom u šezdeset magistarskih i doktorskih teza, a daleko je veći broj znanstvenika kojima formalno nisam bio mentorom a u tezama su mi se zahvaljivali na pomoći i kritičkim primjedbama i sugestijama. Od tih mladih ljudi na desetine su postigle zvanje redovitog profesora i znanstvenog savjetnika, a više desetina su bili predstojnici zavoda, klinika, katedri, prodekani, dekani, prorektori i rektori. Mnogi od njih stvorili su vlastite istraživačke grupe i imaju svoje učenike. Na kraju karijere najljepši je osjećaj i najveća nagrada ostati zapisan u sjećanjima tih ljudi.
Ovaj razgovor vodimo u jeku kampanje za cijepljenje protiv koronavirusa: Misli na druge – cijepi se! Što mislite kako je uopće došlo do toga da u 21. stoljeću moramo voditi takve kampanje; da društvo više vjeruje društvenim mrežama nego znanosti?
To je izvrsno i aktualno pitanje. Danas nema zemlje na svijetu, od najbogatijih do najnerazvijenijih, koja se ne suočava s tim pitanjem. Društveni aspekti ove pandemije su vrlo značajni iako još uvijek podcijenjeni. Svjedočimo značajnom padu povjerenja u znanost i znanje upravo u vrijeme kada je znanost najrazvijenija, a zahvaljujući ICT i društvenim mrežama znanstvene činjenice su dostupne gotovo svakom članu zajednice. Stoga je paradoksalno da su danas antivakserski pokreti snažniji nego ikada. Dužnost nam je analizirati trendove koji stvaraju tako nepovoljan društveni “makrookoliš” i nuditi rješenja. Svjedoci smo da u vrijeme kada znanstvene spoznaje i obrazovna razina stanovništva rastu eksponencijalno istovremeno je u padu temeljna znanstvena pismenost cijele populacije (u smislu razumijevanja znanstvenih postignuća). Još nedavno smo govorili da očajnički trebamo vakcinu na SARS CoV-2 virus da bi mogli spriječiti fatalne posljedice COVID-19, a sada možemo reći da očajnički trebamo bolje i više obrazovanja kao svojevrsnu vakcinu protiv neznanja, straha i praznovjerja. I pored svih sumnji i poteškoća ja sam vrlo optimističan i gledam u obrazovanje kao panaceju za sve probleme ne samo COVID-19 već i društva u cjelini. Moja je poruka da se svi trebamo cijepiti kako bi zaštitili sebe, svoje najbliže i društvo u cjelini. Broj umrlih od COVID-19 u svijetu na putu je da se približi brojki od dva milijuna. Samo u ovo kratko vrijeme od kada su cjepiva na tržištu cijepilo se više milijuna ljudi, a nema niti jednog potvrđenog smrtnog slučaja koji se može sa sigurnošću pripisati cjepivu. To su brojke i to je znanost. Trebamo ih jasno artikulirati u društvu.
Najvažnija stvar je cijepiti se što prije jer svako od ovih cjepiva daje najmanje razinu zaštite koja osigurava da u slučaju infekcije nećemo razviti bolest koja će zahtijevati bolničko liječenje ili će završiti letalno. Kako proces cijepljenja bude napredovao znanstvenici će analizirati podatke i sve bolje definirati detalje.
Da možete birati kojim bi ste se cjepivom Vi cijepili? Jesu li sva tri koja su trenutno odobrena – jednako dobra?
U ovom trenutku je na tržištu već pet odobrenih cjepiva. Uskoro će ih biti mnogo više. Proizvode se na bazi nekoliko poznatih i sigurnih tehnologija. Sva cjepiva prolaze rigorozne protokole kontrole i odobravaju ih odgovarajuće agencije i ne treba sumnjati u njihovu sigurnost. S obzirom na mutacije i stvaranje novih sojeva virusa vjerojatno će u budućnosti neka cjepiva imati prednost u borbi protiv prevalirajućeg soja u nekoj populaciji. Sada ne bih pravio razliku između cjepiva. Najvažnija stvar je cijepiti se što prije jer svako od ovih cjepiva daje najmanje razinu zaštite koja osigurava da u slučaju infekcije nećemo razviti bolest koja će zahtijevati bolničko liječenje ili će završiti letalno. Kako proces cijepljenja bude napredovao znanstvenici će analizirati podatke i sve bolje definirati detalje.
Isporuka doza baš i ne ide kako smo planirali, pojavili su se i novi sojevi virusa, a sada se pokazalo da osoba koja preboli koronavirus ne zadržava predugo u organizmu antitijela to jest tzv. odgovor. Čovječanstvo nikad nije bilo pred većim izazovima. Jesmo li na početku?
Farmaceutska industrija će rutinski proizvoditi nova cjepiva protiv sojeva koji budu najvirulentniji i te godine dominantni, nešto slično onome što nam je poznato za cjepiva protiv gripe. Za znanost tu nema nerješivih problema i u znanost treba vjerovati. Štoviše, i mi je trebamo mnogo intenzivnije razvijati ukoliko želimo osigurati dostojanstveno mjesto ne samo u EU već i u svijetu.
Koliko traje zaštita nakon cijepljenja uskoro ćemo znati praćenjem imunosnog odgovora cijepljenih kroz sljedećih desetak mjeseci. Prvi kontakt s virusom ili s njegovim antigenom (cijepljenje) razvija imunosni odgovor i staničnog i humoralnog (antitijela) tipa. Istovremeno se razvijaju i imunosne stanice koje pamte ovaj kontakt. Pri ponovnom unosu antigena (druga doza cjepiva) razvija se snažni i mnogo dugotrajniji odgovor i ekspandira klon stanica s pamćenjem. No, o tome sam već nešto rekao i u odgovoru na prethodno pitanje. Što se tiče količine cjepiva koje dobivamo siguran sam da će se stanje ubrzo normalizirati. U pitanju je veliki biznis i proizvodnja će rasti i brže nego što očekujemo.
Slažem se da je ovo je za čovječanstvo jedan od najvećih izazova u novijoj povijesti. No, današnja znanost se razvila do neslućenih razmjera. Da to ilustriram jednom paralelom. Španjolska gripa, koja je uzrokovana virusom influence tipa A/H1N1 je 1918. i 1919. odnijela 20 milijuna ljudskih života, a znanstvenicima je trebalo 25 godina da proizvedu cjepivo na ovaj tip virusa. Ove brojeve usporedite s infekcijom SARS CoV-2 virusom i činjenicom da smo samo u godinu dana stvorili desetak učinkovitih cjepiva. Treba ponavljati:“ u znanost treba vjerovati“.
Proizvodnja cjepiva zahtijeva značajne istraživačke potencijale i ulaganje ogromnih sredstava u tehnologiju, a svjetsko tržište su već okupirali veliki igrači.
PROIZVODNJA CJEPIVA IPAK ZA VELIKE IGRAČE
Da li se Hrvatska mogla uključiti u igru oko proizvodnje cjepiva ili je to priča samo za velike igrače?
To jeste priča za velike igrače, ali je istovremeno i priča o hrvatskoj gluposti. Proizvodnja cjepiva zahtijeva značajne istraživačke potencijale i ulaganje ogromnih sredstava u tehnologiju, a svjetsko tržište su već okupirali veliki igrači. No, prije par desetljeća Hrvatska je imala Imunološki zavod u Zagrebu, kojega je osnovao i sjajno vodio akademik Drago Ikić, a Zavod je bio i referentni centar Svjetske zdravstvene organizacije. Uz ostalo Imunološki zavod je proizvodio i brojna cjepiva vrhunske kvalitete, od kojih je ono protiv morbila bilo najbolje na svijetu. Nažalost, tijekom privatizacijske priče pustilo se da ovaj Zavod propada u svakom pogledu i od njega su ostale samo reliquiae reliquiarum. Da se je normalno razvijao danas bi možda i Hrvatska bila svjetskom pričom.
MEĐUNARODNA DIMENZIJA KAMPUSA
Zaslužni ste za jedan od najvećih projekata u povijesti riječkog visokog školstva – Sveučilišni kampus na Trsatu. Gdje je, kada i kako sve to počelo? Je ste li zadovoljni u kojem se smjeru Sveučilište razvija?
Početke vizije o kampusu locirao bih na skoro tri desetljeća prije njegove realizacije. Ključni trenutak u mojoj karijeri dogodio se 1972. kada sam dobio Fulbrightovu stipendiju za postdoktorska istraživanja (Dallas,Tx). Fulbrightovom komitetu sam zahvalan jer je prepoznao i moje šire interese pa sam dobio i posebnu stipendiju u trajanju mjesec i pol koja mi je omogućila da posjetim još osam sveučilišta po vlastitom izboru i studiram opću organizaciju sveučilišta i viziju razvoja. Nakon toga otvorio mi se novi svijet u pogledima na znanost i sveučilište. Razlika u znanstvenoj infrastrukturi i znanstvenim tehnologijama bila je ogromna, ali me je još više impresionirao sustav vrijednosti u znanstvenom radu te sustav evaluacije i napredovanja. Najvažnije je bilo saznanje da je znanost par excellence globalni fenomen i da u znanosti postoje samo svjetski kriteriji. Imao sam jasnu viziju kako bi se trebali razvijati Medicinski fakultet i Sveučilište. U našim uvjetima to se nije moglo ostvariti politikom „malih koraka“ već širokim prodorima na domaćem i međunarodnom planu. Kada sam preuzeo dužnost rektora u cijelosti i u detaljima sam imao viziju Sveučilišta i kampusa, kakvi bi trebali biti na kraju mojega mandata. To pokazuju i programi koje sam 2001. i 2005. podnosio Senatu prigodom izbora. Moja je bila opća vizija Sveučilišta koja je bila daleka, idealizirana i na prvi pogled (obzirom na naše uvjete) teško ostvariva. U ostvarenju te vizije pridružilo mi se na desetine divnih osoba i sve što je napravljeno je rezultat njihovog rada. U razdoblju 2000.-2003. napravili smo Plan i program razvoja sastavnica, kampus je ušao u GUP Grada Rijeke, izrađen je Prostorni program i usvojeno Urbanističko-arhitektonsko rješenje Kampusa te Elaborat o opravdanosti ulaganja, a Vlada RH 09. 12. 2003. dodijelila je Vojarnu u vlasništvo Grada, za potrebe kampusa i sveučilišne bolnice. Pregovori s Vladom RH i Ministarstvom znanosti finalizirani su 8. prosinca 2014. kada smo u nazočnosti premijera Ive Sanadera, ministra Dragana Primorca, župana Zlatka Komadine i gradonačelnika Vojka Obersnela, potpisali Ugovor o financiranju izgradnje I. faze kampusa (490 milijuna kuna). Zatim je za sve objekte na kampusu trebalo izraditi idejne, glavne i izvedbene projekte pa su natječaji išli gotovo po „tekućoj vrpci“. Nakon toga ishodovali smo lokacijske i građevinske dozvole za sve objekte i započeli radove na šest objekata. Akademija primijenjenih umjetnosti bila je prvi objekt koji smo svečano otvorili 3. studenog 2006. No, kampus je samo infrastruktura, vanjska vidljiva manifestacija dubokih promjena koje su se istovremeno događale u svim sferama života i rada na Sveučilištu, a čemu su obilježje davali ljudi. To se događalo paralelno s izgradnjom kampusa i zato on ima svoju veliku vrijednost.
Izuzetno sam zadovoljan pa rekao bih i oduševljen smjerom kojim se razvijalo i sada razvija Sveučilište i razinom koju je postiglo. Na kampusu život pulsira i to tako rekao bih da ga možeš opipati. Bogatstvo znanstvenih i nastavnih programa, interdisciplinarnost i multidisciplinarnost cvjetaju, brojni novi mladi i već afirmirani znanstvenici daju mu međunarodnu dimenziju i prepoznatljivost. Profesor Pero Lučin i profesorica Snježana Prijić Samaržija, rektori koji su me naslijedili, sjajno su obavili posao i dali svoj osobni pečat i Sveučilištu učvrstili položaj u Europskom visokoškolskom i istraživačkom prostoru. Sveučilište danas je institucija koja svestrano djeluje u lokalnoj zajednici i postaje sve odgovornija za njen razvoj. Mislim da tako pozitivan razvoj nema nijedno hrvatsko sveučilište. U nekim tekstovima iz mog rektorskog razdoblja o tome sam raspravljao i priželjkivao da se upravo takav scenarij i ostvari, pa sam danas tim sretniji. Treba sve napraviti da se taj put i nastavi i dati punu podršku rektorici Prijić Samaržija i njenim suradnicima.
Na kampusu život pulsira i to tako rekao bih da ga možeš opipati. Bogatstvo znanstvenih i nastavnih programa, interdisciplinarnost i multidisciplinarnost cvjetaju, brojni novi mladi i već afirmirani znanstvenici daju mu međunarodnu dimenziju i prepoznatljivost.
GOSPODARSTVO UTEMELJENO NA ZNANJU
Zadržat ćemo se još malo na Rijeci. Jednom ste rekli da će Rijeka opet biti magnet. Mislite li još uvijek tako? Koji su naši potencijali? Što mislite na koji način razvoj Sveučilišta u Rijeci može utjecati ili je utjecao na razvoj grada?
To sam rekao početkom 2005. u intervjuu za Sušačku reviju. Bilo je to depresivno razdoblje u razvoju grada Rijeke, jer su propale sve industrije koje su joj davale obilježje cijelo stoljeće i nije se vidjelo svjetlo u tom mraku. To svjetlo i optimizam vidio sam u programima i razvoju Sveučilišta, koji nažalost mnogima još nije bio jasan i vidljiv. Hrvatska je bila na putu ulaska u EU, a Europa je definirala svoju budućnost kao društvo znanja. U Europi ne možemo biti ravnopravna članica ako ne izgrađujemo gospodarstvo temeljeno na znanju i bez njegovanja najviših standarda u obrazovanju, kulturi, znanosti zdravstvu i socijalnoj sferi. Tek tako će doći do izražaja i naše nasljeđe i civilizacijske vrijednosti. Upravo tu dimenziju i to svjetlo Rijeci i široj zajednici je dalo Sveučilište i s velikim optimizmom vidim sve veći doprinos u budućnosti.
Svojedobno ste bili nezadovoljni koliko Hrvatska ulaže u znanost. Da li se to ulaskom u EU promijenilo? Koje pomake odnosno promjene uočavate? Koji projekti to dokazuju?
Po ulaganju u znanost mjerenom postotkom BDP-a po glavi stanovnika, Hrvatska se nalazi na začelju među zemljama EU. Razlike su još i veće uzmemo li u obzir da je u tim zemljama i sam BDP po glavi stanovnika višestruko veći. To traje već desetljećima i nije se ozbiljnije popravilo u zadnje vrijeme. Stoga i ne čudi gospodarski položaj Hrvatske među Europskim zemljama jer smo na samome začelju. Tračak optimizma daje podatak da su mnogi hrvatski i riječki znanstvenici, koji imaju značajnu međunarodnu prepoznatljivost, za svoje programe osigurali značajna sredstva iz EU i drugih inozemnih fondova. Tu se ponovno pokazuje važnost razvoja istraživačkih grupa visoke međunarodne prepoznatljivosti, što mora biti i prioritet našeg Sveučilišta. No to ne znači da Hrvatska ne treba što prije i značajno povećati izdvajanja za znanost. Nažalost, tu nisam previše optimističan.
RIJEKA JEZGRA ZNANSTVENE IZVRSNOSTI
Vašom zaslugom u Rijeci je osnovan HAZU-ov Zavod za biomedicinske znanosti. Bilo je to još 2013. godine. Na koja ste postignuća Zavoda ponosni i da li ste uopće zadovoljni smjerom u kojem ide riječka medicinska znanost?
Bio sam silno impresioniran bogatstvom i profilom znanstvenih skupova u Zagrebu, koji presudno motiviraju biomedicinare i kliničare da trajno unapređuju rad na medicinskoj izvrsnosti. To je taj pozitivni makro okoliš koji Zagreb čini velikim medicinskim i znanstvenim centrom. Tim više me je smetalo intelektualno medicinsko „mrtvilo“, koje je vladalo u Rijeci. U Rijeci postoje značajne jezgre znanstvene i medicinske izvrsnosti, ali su one vrlo često zatvorene u sebe i lokalni krug pa imaju nedovoljan utjecaj na stvaranje poticajnog makro okoliša, neophodnog za prerastanje i Sveučilišta i medicinske Rijeke u međunarodno prepoznatljiv centar izvrsnosti. Zavod nažalost nema stalno zaposlenih suradnika. Prema tome mora funkcionirati kao „virtualno“ središte za okupljanje najboljeg znanstvenog i stručnog potencijala u cilju promišljanja i osmišljavanja razvoja riječke medicine i mora raditi na povezivanju temeljnih i kliničkih medicinskih znanosti.
Aktivnosti koje imamo, uključujući i skupove značajne međunarodne prepoznatljivosti, doprinose da i te jezgre postaju još dominantnije u našoj sredini i u Hrvatskoj, potičući ih na sustavan znanstveni i istraživački rad i olakšavamo im povezivanje s vrhunskim znanstvenicima i grupama iz svijeta, koje su često i vodeće u svome znanstvenom području. Da bismo sve to ostvarili važno je osigurati programsku podršku znanstvenih i zdravstvenih institucija, za koje su ove aktivnosti ključne (Sveučilište, Medicinski fakultet, Klinički bolnički centar te znanstvene i profesionalne asocijacije). Naš rad u proteklih šest godina dobio je pohvale i punu podršku HAZU i njenih tijela, kao i lokalne znanstvene i društvene zajednice (Sveučilište, grad Rijeka i PGŽ). Postignuća bih ilustrirao s nekoliko podataka. Zavod je pod okriljem Akademije i uz suradnju riječke znanstvene zajednice do sada organizirao 69 znanstvenih skupova na kojima je sudjelovalo 605 predavača, od toga 143 predavača iz inozemstva (23 posto predavača). Inozemni predavači u pravilu su znanstvenici najviše međunarodne izvrsnosti i dolaze s najpoznatijih svjetskih sveučilišta i znanstvenih institucija. Skupovi se boduju za doktorske studije, a riječka Podružnica HLZ-a valorizira skupove preko Hrvatske liječničke komore i sudionicima dodjeljuje bodove za trajno usavršavanje.
Iako uvijek može bolje izuzetno sam zadovoljan putem koji ide riječka medicina. Da Vas samo podsjetim na postignuća transplantacijske medicine i obilježavanje 50. godišnjice od prve transplantacije bubrega, kao i na sada aktualno stanje COVID-19 pandemije. Riječka imunologija i virusologija su pokazale primat u Hrvatskoj i visoku međunarodnu prepoznatljivost. Takvih primjera trebamo što više i uvjeren sam da će ih biti.
