Nagrade svakome znače nešto drugačije. Za mene, ova je nagrada svojevrsna proslava nekih dobrih stvari koje sam napravio. Nagrada stiže kao dobrodošla posljedica minulog rada, ipak, spada u prošlost, a ono što je najbitnije jest posvetiti se nekim budućim ostvarenjima.
Radovan Kunić, mag. art., dobitnik je nagrade Zaklade Sveučilišta u Rijeci u kategoriji mladi znanstvenik za 2019. godinu.
Nagrada Zaklade Sveučilišta u Rijeci svake se godine dodjeljuje najzaslužnijim mladim i iskusnim znanstvenicima i umjetnicima koji su iznimnim doprinosom u znanstveno-istraživačkom i umjetničkom radu, odnosno svojim javnim i sveukupnim djelovanjem pridonijeli razvoju znanosti i umjetnosti na Sveučilištu u Rijeci, te akademskoj i široj zajednici.
Radovan Kunić rođen je 1987. godine, a diplomirao je 2012. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, smjer Primijenjena umjetnost. Dobitnik je brojnih nagrada te uključen u niz umjetničkih programa i projekata.
Djeluje na likovnoj sceni pretežno u području slikarstva, a na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu ostvaruje zapažene uspjehe. Uz umjetnički rad i svakodnevni angažman na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, vodi i likovne radionice za osobe treće životne dobi.
Dobili ste nagradu Zaklade Sveučilišta u Rijeci u kategoriji mladi umjetnik. Koliko Vas je nagrada iznenadila, što za Vas sve ovo znači i vole li umjetnici nagrade, uopće?
– Nagrade svakome znače nešto drugačije. Za mene, ova je nagrada svojevrsna proslava nekih dobrih stvari koje sam napravio. Nagrada stiže kao dobrodošla posljedica minulog rada, ipak, spada u prošlost, a ono što je najbitnije jest posvetiti se nekim budućim ostvarenjima.
Koliko dugo radite na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci i koje predmete držite?
Zapravo sam ovdje od samog starta 2005. godine, kada sam upisao Akademiju, s malom pauzom između diplome i početka rada u svojstvu asistenta. Kao asistent radim od 2015. godine, na kolegijima iz slikarstva, mozaika i temelja oblikovanja.
Kao i u ostatku društva, utjecaj lockdowna imao je individualne efekte, i mnogima je otežao rad. Praktična nastava jezgra je programa na Akademiji, i online izvedba joj je tek surogat. Ipak, oni koji zbilja znaju što žele i koji im je cilj studiranja uspjeli su odraditi sve na visini zadatka. Na kraju krajeva, ključ opstanka je u prilagodbi – mag.art. Radovan Kunić.
Korona uvjeti rada
Osjeća li se velika razlika u radu na Akademiji zbog pandemije. Kako su se u svemu tomu snašli studenti, je su li motivirani za rad, što ih pokreće?
Prvi val zatvaranja mnoge je zatekao nespremne i trebalo je neko vrijeme da se svi snađemo u novim uvjetima. Studentima je potpuni prelazak na online nastavu bio posebno zahtijevan, iz mnoštva (ne)praktičnih razloga. Kao i u ostatku društva, utjecaj “lockdowna” imao je individualne efekte, i mnogima je otežao rad. Praktična nastava jezgra je programa na Akademiji, i online izvedba joj je tek surogat. Ipak, oni koji zbilja znaju što žele i koji im je cilj studiranja, uspjeli su odraditi sve na visini zadatka. Na kraju krajeva, ključ opstanka je u prilagodbi.
Kako opisujete sadašnju fazu svojeg stvaralaštva? Jeste li još uvijek priklonjeni figurativnom realizmu?
-Ne bih rekao da je riječ fazi već više o procesu kontinuirane i polagane transformacije. U tom procesu tu i tamo dogodi se evolucijski skok, koji dovodi do nekih novih spoznaja i posljedično mijenja glavne karakteristike rada. Trenutno sam se par koraka odmaknuo od onog strogo realističkog i foto-realističnog, ali figuracija je još uvijek tu – što me je i privuklo u likovnoj umjetnosti. Umjetnik uvijek mora ostati mlad, te biti spreman kritički gledati na svoja djela, u čemu dosta pomaže i iskustvo rada sa studentima. Iz tog razloga, ne mogu reći u kojem će se smjeru razvijati moj rad na duže staze.
Atelje u Vukovarskoj ulici
Završili ste kiparstvo, ali ste se kompletno priklonili slikarstvu. Kako je došlo do toga?
-Tijekom studija dvoumio sam se. Zanimalo me i jedno i drugo, kao i mnogi ostali mediji. Kada sam shvatio da najviše vremena provodim slikajući i da tu ima potencijala za sistematičan i kontinuirani rad transfer se desio prirodno. Kiparska naobrazba mi je pomogla u mnogim stvarima i čini mi se da bi moglo doći vrijeme kada ću se aktivnije posvetiti i skulpturi.
Imate lijepi atelje u Vukovarskoj ulici. Dolaze li ljudi ovdje, razgledavaju li slike, kupuju ih…?
-Dolaze, ali to nije na dnevnoj bazi ili dio neke rutine. Postoji nekoliko ljudi koji me kontinuirano prate i posjećuju, često su prvi od kojih dobijem “feedback” o radu i to ponekad puno znači. Bilo da se radi o galeristici, kustosu, kolekcionaru, drago mi je kad imam prilike razvući slike po ateljeu, pa se i sam suočim s nekim radovima koje dugo nisam pogledao, a neke vidim novim očima.
Umjetnička scena
Druže li se umjetnici zajedno u ovakvim prostorima, ima li Rijeka „umjetničku scenu“?
-Sada puno manje, zbog situacije. Scena postoji i obično se viđamo na otvorenjima izložbi. Za atelje nikada ne možeš imati dovoljno vremena, pa se tu većinom bavim radnim aktivnostima, koje često nisu samo kreativne prirode, već i niz drugih obaveza koje umjetnik danas ima.
Utjecaji?
Na ovom području ima mnogo izvanrednih umjetnika, svi se manje-više znamo, povezani smo profesijom i sličnim interesima. Kada bih nekome iz svijeta morao preporučiti da pogleda jednog lokalnog autora, to bi zasigurno bio Mirko Zrinšćak.
Sveučilište i treća životna dob
Živite u Matuljima, radite u Rijeci, imate atelje u Rijeci. Izlažete li u “gradu koji teče”?
Iako redovito izlažem, moram priznati da nisam jako dugo imao samostalnu izložbu u Rijeci. Organizacija takvih događaja u Hrvatskoj ponekad nije ni jednostavna ni poticajna, iziskuje golemi utrošak energije pa se pokušavam koncentrirati na projekte koji će na neki način vratiti uloženo. Sigurno će se poklopiti da to uskoro bude i neki prostor u Rijeci. Upravo mi je završila izložba u Ljubljani, a u listopadu ove godine izlagat ću u Zagrebu u galeriji VB, Centar za kulturu Novi Zagreb. Tu ću se javnosti predstaviti animiranim video radovima, a što je jedan novi smjer u kojem sam se zaputio.
Vodite radionice za treću životnu dob. Od kuda interes za to i na koji način umjetnost doprinosi kvaliteti života toj populaciji?
U suradnju sa Sveučilištem za treću životnu dob sam ušao slučajno, prihvativši ju kao jedan od mnogih poslova iz struke kojima sam se bavio iz egzistencijalne potrebe. Ostao sam impresioniran entuzijazmom i predanošću polaznika, međusobnom izmjenom znanja i pozitivne energije, i temeljem tih iskustava mogu reći da se tu za njih, a i za mene događa nešto bitno. Neki imaju priliku ostvariti nedosanjani san, neki se kroz slikanje opuštaju i zabavljaju, ali svi su orijentirani ka stjecanju novih znanja i vještina, ka osobnom razvoju, i to je kvaliteta zbog koje se redovito vraćaju.
(razgovarala: Lj. Hlača, fotografije: Lj. Hlača, privatna arhiva autora)
