Ponovno smo u našem restoranu Index, a ovog puta predstavljamo našu radnicu Irenu Kovačić koja spada u stariji kadar SC Rijeka i krajem ove godine odlazi u mirovinu.
Uvijek je nekakva posebna draž razgovarati s osobljem, koje nas vraća u neka druga, prošla vremena te nam takvi radnici otkrivaju kako je to nekad bilo u SC RI, ustanovi koja više od pola stoljeća brine o standardu studenata Sveučilišta i Veleučilišta u Rijeci.
Koliko dugo radite u SC RI?
Ove godine u studenom će mi biti 45 godina da radim u SC Rijeka. U restoran Index sam došla kao pomoćno osoblje u ugostiteljstvu sredinom 70- tih prošlog stoljeća, s 18. godina, što bi se reklo trbuhom za kruhom i tu sam ostala. U to vrijeme ih je nekako najviše došlo u restoran, a koji je tada nešto i uređivan. Koliko je to godina, dovoljno govori da otkada sam ja ovdje izmijenilo se čak šest ravnatelja. Početak je bio težak jer sam dolazila iz malog grada. Trebalo se na sve ovo i prilagoditi.
I kako je tada bilo, a kako je to sada. Kada bi te usporedili ono i ovo vrijeme što bi te izdvojili kao posebnost?
Kada bi usporedila ovo i ono vrijeme – za sada bih rekla da ovo nije ni trećina posla kako je to nekad bilo. Taj obrtaj posla kojeg smo nekad imali to je meni sada nezamislivo. Ali bili smo i mlađi, pa se puno toga i moglo. A sada su tu i godine.
Koje su Vaše obveze unutar restorana?
Moj je posao sakupljati suđe po sali, vodim brigu o tome da su čisti stolovi, da su nam uredne površine, da su kolica na kojima se slaže suđe čista i uredna, a tu je i odnos prema gostu – on je također jako važan. Treba biti ljubazan kao prvo. Jer je to ugostiteljstvo, a uz to još radiš s mladim ljudima. Zapravo, sve što imaš doma moraš zaboraviti i raditi.
Higijena važna
Puno se ovdje posvećuje čistoći i higijeni?
Da, ovdje se jako pazi na to. Svaki dan se sve čisti i pere. Sve detaljno i temeljito. Neke površine i po više puta. U zadnje vrijeme uveli smo i dezinficijense. Tave, lonci i slično još uvijek peremo ručno, a “bijelo” posuđe tanjure, šalice i slično to se pere u mašini za suđe. Dobra je stvar da je Index oduvijek imao mašine za suđe.
Čini se da je Vas veterana malo ostalo?
Da. To je istina. Malo po pomalo pa mi stari odlazimo..čini mi se da nas je ostalo nekih 10 –tak.
Index u tepisonu
Je li se Index puno promijenio u ovih 45 godina?
Da. Ova sala gdje smo mi sada nekad je bila samo za konobare, a zamislite da je cijeli prostor restorana nekad bio u tepisonu. Trebalo je to održavati. I fotelje su bile tapecirane. I sve se to moralo čistiti. To se navečer radilo. Nekad je Index imao uslugu samoposluživanja, no sada imamo linije i tako.
Što planirate za mirovinu? Odmor ili?
A ne znam…čuvat ću vjerojatno unuke te ću se malo s njima baviti. Nedostajat će mi moje stare kolegice, ja sam naime ovdje kao doma, s obzirom na godine koje sam provela ovdje. Ne znam kako ću bez njih.
Raditi se mora…
Što je najteže raditi u ovom poslu?
Najteže je raditi sa suđem. Nekad nisi glavu mogao dignuti od suđa. To su bile hrpetine. Koliko god da si oprao, ono je dolazilo i dolazilo. I korona je malo smanjila obim posla. Najviše je posla nekako za ručak pa onda dođe večera…I tako ukrug.
Poruka za one koji ostaju?
Neka budu ustrajni i da…raditi se mora.:)
(foto i tekst: Lj. HLAČA)
