Još lani riječi koronavirus kao i COVID -19 nisu bile dio našeg govornog rječnika, a već ih sada sasvim solidno koristimo kao i još 20- tak novih riječi koje su rezultat ove situacije.
Stručni izrazi postali su dio naše svakodnevice, pa je tako postalo normalno na ulici, poslu ili preko telefona razgovarati o epidemiološkim mjerama, izolaciji, zaštitnim maskama, respiratornim smetnjama ili “korona partyju“.
Epidemija ne samo da se uvukla u sve pore našeg života nego je ostavila traga i na korpus našeg jezika.
O kakvim je utjecajima riječ, ali i o pravopisnim nedoumicama koje su nastale zbog uvođenja tuđica te stručnih izraza – razgovarali smo s prof.dr.sc Ladom Badurina s Odsjeka za kroatistiku, Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Za početak – pišemo li dobro odnosno ispravno ako pišemo korona, koronavirus, korona virus, kovid, SARS, covid ili COVID -19. Ili je nešto od toga bolje u odnosu na drugo?
Da, u ovoj, eufemistički rečeno, izazovnoj situaciji (jer danas se rado govori o izazovima, a ne o problemima i poteškoćama) u javnom su jeziku – ali i u privatnim situacijama – iznimno frekventni postali neki izrazi koji primarno pripadaju medicinskom jeziku. (Uz spomenute tu su i komorbiditet, vakcinacija, imunološki odgovor pa i izolacija, samoizolacija, procijepljenost itd.) S tim u vezi javljaju se i mnoge nedoumice, a među njima i one koje ste spomenuli.
No da odgovorim na vaše konkretno pitanje! Smatram da su za opći leksik primjereni izrazi korona, koronavirus. U liječničkom žargonu, u jeziku medicine, koji teži preciznosti, mogu i moraju opstati i strani stručni nazivi, pa onda i naziv bolesti COVID-19 i naziv virusa SARS-CoV-2. Valja međutim reći da taj tip sinonimije nije u nas nepoznat – uz medicinske termine tipa influenca, pneumonija, dijabetes, karcinom supostoje „narodni“ nazivi – istoznačnice/bliskoznačnice gripa, upala pluća, šećerna bolest, rak i slično.,
Ako se odlučimo za COVID -19, malo je nezgodno ovu riječ deklinirati s obzirom na brojku. Koje bi Vaše preporuke bile u skladu s time? Primjerice za instrumental: s COVID-om -19, COVID-19-om, bez brojke ili bez crtice?
Jedino rješenje koje mogu ponuditi jest da se u pismu nastoji izbjeći naziv bolesti COVID-19 u tzv. kosim padežima – npr. preminuli od posljedica bolesti COVID-19, ili umrli od COVID-19 bolesti, ili suočiti se s bolešću COVID-19 i slično.
Neki se pitaju zašto koronavirus, a ne i korona-virus?
Da, koronavirus je u redu! Korona se ovdje javlja kao tzv. prefiksoid, tj. samostalna riječ u funkciji prefiksa. Prefiksi se i prefiksoidi pišu sastavljeno s riječi uz koju dolaze. Tako se ponašaju i auto, video, audio, euro… u složenicama tipa autocesta, videoprijenos, audiooprema, eurozona…
Crtica se, naravno, i dalje piše u tzv. polusloženicama, ali i – što je naročito funkcionalno – u koordiniranim složenicama. Naprimjer, razlikovat ćemo književno-povijesni (odnosi se i na književnost i na povijest) od subordinirane složenice književnopovijesni (odnosi se na književnu povijest).
Može li zatvaranje biti zamjena za lockdown? Čini mi se da lockdown ima neke sasvim druge konotacije – i vezujemo ga upravo za ovu koronasituaciju, prof.dr.sc. Lada Badurina.
Strane riječi prave maškare
S pojavom pandemije pojavile su tuđice koje se prenose u integralnom obliku, te se sve više koriste u javnom prostoru, u medijima, koriste ih javne osobe. Prije svega mislim na „lockdown“ (kompletno neprilagođena, a tu je i slovo w) ili „backup“. No ima toga još. Što struka misli o svemu tome? Nije da nemamo alternativu, zar ne?
Sa stranim se riječima uvijek javljaju problemi! Još u 19. stoljeću Bogoslav Šulek, hrvatski leksikograf, rodom Slovak, za strane je riječi govorio da su prave maškare jer se na strane osnove dodaju naši nastavci pa one nisu niti „sasvim naše, niti sasvim tudje“. Nastojeći stvoriti hrvatsko znanstveno nazivlje posezao je Šulek i za narodnim riječima, a tvorio je i nove poput naziva kisik, vodik, dušik, ali i drugih koji nisu prihvaćeni (npr. smrdik za brom ili svjetlik za fosfor). Danas se govori o šulekizmima, a uz Šulekovo se ime vezuje ideja hrvatskoga jezičnog (leksičkog) purizma.
Što se pak vaših primjera tiče, mogu reći ovo: ako se pišu neprilagođeno, trebalo bi ih pisati nakošenim slovima (kurzivom). Naravno, postoji tendencija njihove adaptacije, i fonološke, i morfološke, i ortografske. I to je dobro. Tako smo, uostalom, primili velik broj riječi koje nerijetko smatramo običnima, gotovo domaćima (ili dobro udomaćenima), npr. grupa, vikend, sendvič, intervju (za osobiti tip javnog razgovora) itd. Postoji i treći put – traženje hrvatskih zamjena. To međutim nije uvijek lako jer domaće riječi mogu imati – i imaju – i druga značenja. Može li zatvaranje biti zamjena za lockdown? Čini mi se da lockdown ima neke sasvim druge konotacije – i vezujemo ga upravo za ovu koronasituaciju.
No vezano uz (ne)prilagođene strane riječi moram reći još nešto! Uvijek postoji mogućnost supostojanja stranog i domaćeg naziva. Odabir između dvoga ovisit će potom i o situaciji u kojoj se govori – je li riječ o privatnom ili javnom diskursu, o nižem ili višem stilu.
Uz COVID ide crtica
Sve češće se upotrebljavaju i neke riječi koje prije nismo tako puno koristili npr. Stožer civilne zaštite, infodemija, pandemija, izolacija, samoizolacija, dezinficijens, nastava na daljinu. Pa onda imamo riječi kao što su COVID bolnica, COVID odjel, COVID mjere. Je su li sve ove novotvorenice u redu? Možemo li očekivati da će s prestankom pandemije i njihova upotreba biti manja?
Naravno, jezik uvijek odgovara na potrebe zajednice u određenom trenutku. Nadam se da ćemo ubrzo ove inovacije u hrvatskome jeziku zaboraviti! Što se vaših primjera tiče, u redu su, ali to bih pak pisala s crticom – COVID-bolnica, COVID-odjel, COVID-mjere (COVID je kratica od coronavirus disease 2019 i zato se piše velikim slovima) kao što pišemo HIV-pozitivan ili pH-neutralan.
Radi li se možda i o tzv. COVID jeziku?
Pa dobro, figurativno bi se moglo reći i tako. Ali, molim, s crticom! 🙂
Standardizacija proces koji traje
Hrvatski jezik odavno je već standardiziran, no mi uporno odbijamo to usvajati. Zašto je to tako?
Teško pitanje na koje nije lako odgovoriti u malo riječi. Prvo, rekla bih da je hrvatski jezik uistinu visoko standardiziran, ali isto tako da je standardizacija proces koji nikada ne završava. I netom spominjani primjeri svjedoče o tome da će standardolozi uvijek imati posla. Potom, donekle bih se složila s vama da se jezični standard slabo ili premalo usvaja. Slabije se usvajaju neke standardnojezične norme (kao recimo naglasna), i zato ima razloga. Mnogo se sporimo o pravopisnim knjigama, a slabo znamo što u njima piše! Ima u tome mnogo nelogičnosti. Naposljetku nekad mi se čini da je u nas premalo razvijena svijest o tome da i vlastiti jezik treba učiti!
Kako biste ocijenili jezičnu kulturu Hrvata i gdje najčešće griješimo?
Ne volim govoriti o greškama – to je danas jako popularno, a mislim da se ni jedan govornik ne osjeća ugodno kad ga se želi uvjeriti u to da ne zna svoj jezik! Ja bih radije insistirala na postizanju višega stupnja jezične i pragmatičke kompetencije koji bi uključivao usvajanje ne samo različitih jezičnih registara nego i znanja o tome koji od registara upotrijebiti u kojoj situaciji. Mislim da je najveći problem upravo to: jedan uprosječeni razgovorni jezik (niži stil) postaje opće komunikacijsko sredstvo u svim životnim situacijama. Ne bismo trebali na isti način govoriti na ulici ili u kafiću i na fakultetu!
(pripremila: Lj. Hlača, fotografije: Lj. Hlača, privatna zbirka sugovornika)
