Rajka Jurdana Šepić redovita je profesorica na Odjelu za fiziku UniRi. Rođena je u Rijeci, gdje je na Pedagoškom fakultetu diplomirala matematiku i fiziku. Magistrira atomsku i molekulsku fiziku na PMF -u u Zagrebu, a u istom području fizike doktorira s disertacijom iz astrofizike. Ponosna je na dugogodišnju znanstvenu suradnju sa sveučilištima u Padovi i Harvard. Promovira čakavštinu kroz pisanu i izgovorenu riječ, a kada nije u poeziji znanstveni interes je usmjeren prema fizici zvijezda i edukacijskoj fizici.
Astrofizičarka i književnica. Zapravo neobičan je to spoj disciplina i područja interesa. Kako se uopće dogodila ta ljubav prema fizici ali i stihovima?
Mislim, da je književnica ipak prejaka riječ; ja samo pišem stihove i ponekad ih objavim, ne publiciram često. Mnogi me pitaju za neobičan spoj i u pitanju suprotstavljaju te dvije osobine, no oduševljenje fizikom, prirodom, svemirom i poetičnost izviru i stanuju u posve istome mjestu moje osobe. Radi se o sposobnosti „Vidjeti svijet u zrnu pijeska, nebo u divljem cvatu, zadržati beskonačnost na dlanu ruke i vječnost u jednom satu“ kako je rekao William Blake. Tko se ne može diviti, čuditi, oduševljavati, gotovo poput djeteta, i u tome crpiti entuzijazam, teško će izdržati napore koje zahtjeva bavljenje znanošću. Osim toga moje područje znanstvenog rada su zvijezde – ta, ima li u svemiru išta poetičnije i išta što više „ispunjava dušu sve većim strahopoštovanjem i divljenjem što se um duže i ustrajnije njima bavi“ (I. Kant). S druge strane, vjerujem da su svi ljudi pjesnici, samo to neki o sebi nikad ne stignu otkriti, drugi si ne stignu priznati, treći otkriju, ali pjesme drže pod ključem u ladici ili pod srcem, a oni četvrti hrabro govore i objavljuju svoje stihove.
PRVE STIHOVE S 11 GODINA
Koliko ste do sada knjiga napisali i kada je nastao prvi stih? Jednom ste spomenuli da bi te na razgovore za medije mogli dolaziti s punom »karijolom« knjiga…
»Karijolu« knjiga sam spomenula kada dolazim u Radio Rijeku snimati poetsku emisiju Puntape, jer je za njezino priređivanje potrebno konstantno čitati brojne pjesnike, mnoge zbirke i rukopise. Koautorica sam i urednica nekoliko knjiga iz edukacijske fizike, a što se tiče poezije dviju samostalnih zbirki pjesama, „More svetal“ (eto zvijezda!) i „Stran sna„. Uredila sam tri zbirke pjesama, autorica sam i jedne zbirke čitane poezije na tri nosača zvuka „Čakavski bardi“. Prve stihove sam napisala u jedanaestoj godini inspirirana događajima iz djetinjstva i kako to često biva kad djeca pišu u našem mediteranskom mentalitetu – djedom i bakom.
ČAKAVŠTINA – AUTENTIČNA LJEPOTA
Pišete na čakavštini…je to bio odgovor na tadašnji status čakavskog jezika? Kakva je danas situacija; koliko se njeguje dijalekt ovog kraja?
Moje pisanje na čakavštini bila je klasična potreba za izražavanjem jedne djevojčice koja je bila i ostala velika prijateljica riječi, knjiga…a na čakavštini se dogodio jer je to moj materinji jezik, jezik srca na kojem se svatko od nas najprirodnije i najautentičnije izražava. U tom izražavanju sam, kao i moji vršnjaci, imala snažnu podršku svojih nastavnika u OŠ Matulji, koji su duboko shvaćali i iznimno aktivno, tada, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, s djecom radili na očuvanju autentičnih vrijednosti i kulturnog identiteta. Za razliku od možda nekih generacija prije ili nekih možda urbanijih sredina, mene i moje vršnjake su učili da je naš materinji govor, čakavski dijalekt autentična ljepota i dragocjenost kojom se služi sve manje ljudi i da je to vrijednost kojom se trebamo ponositi i koju trebamo čuvati i njegovati. Ja upravo to živim i danas, na dnevnoj bazi.
Koliko je danas čakavska scena jaka? Koje projekte, ustanove, ljude…bi te tu izdvojili?
Čakavska književna scena je danas vrlo aktivna, piše se puno, izdavačka djelatnost je živa, puno je čakavaca koji pišu stihove. Okupljeni su u brojne Katedre čakavskog sabora po cijeloj županiji. Festivali MIK, ranije Melodije Kvarnera, ČAnsonfest redovito produciraju puno pjevane čakavštine, prije par godina dobili smo i mjuzikl „Sušak, Sušak“. Čakavština je zastupljena i u medijskom prostoru, dugo već izlazi podlistak Beseda Novog lista, tu su emisije Kanala RI i emisije Radio Rijeke gdje sam i sama urednica svakodnevne čakavske poetske minijature Puntape već dvanaestu godinu. Jedna nova medijska prilika dana je čakavštini i kroz nedavno pokrenutu regionalnu internetsku televiziju Novinet na kojoj sam dobila čast i priliku uređivati i voditi čakavsku emisiju “Ča bi reć”, zamišljenu kao razgovor s gostima, dakako, „po domaći“.
U vrtićima i školama kvalitetno se radi s djecom na očuvanju čakavštine i identiteta pa moramo zahvaljivati nastavnicima koji ulažu svoj entuzijazam, ljubav i trud. Ustanova Ivan Matetić Ronjgov redovito izdaje zbirku dječjih radova Čakavčići pul Ronjgi, do sada ih je vec tiskano 25, i u njima se uvijek nađe prekrasne proze i poezije iz pera najmlađih. Lani je objavljen još jedan vrlo bogat rječnik nazvan Slovnik Kastavskega govora, autorice Cvjetane Miletić i to je važna i velika vijest za očuvanje čakavštine. Jezik je živ i mijenja se, mi ne govorimo više kao naši djedovi, a ni naši unuci neće govoriti kao mi – zato je važno pohraniti što se pohraniti može, na sve načine koje znamo. Jezik govori tko smo zapravo mi, i kako je rekao Humboldt – Die Wahre Heimat ist eigentlich die Sprache: Prava je domovina zapravo jezik. Značajne aktivnosti na očuvanju čakavštine događaju se predanim radom brojnih entuzijasta i zaljubljenika primjerice u Kastvu gdje sjajne aktivnosti ostvaruje udruga Čakavski senjali, zatim na Drenovi, Kostreni, Kraljevici, Lovranu i mnogim drugim mjestima grada i prigrada pa su mnoge od tih aktivnosti postale i dijelom EPK 2020 programa 27 susjedstava.
KAMPUS TVORNICA SADRŽAJA I KREATIVNOSTI
Predsjednica ste Hrvatskog astronomskog društva, ali i Kampusa Kreativni tim. Koja je zadaća ovih organizacija?
Kampus Kreativni tim je osnovan prije tri godine u pripremama za EPK 2020 gdje je UniRi aktivan u dva programska pravca, a Kampus je jedno od 27 susjedstava. Cilj je susjedstva Kampus i Kampus Kreativnog tima, učiniti znanstvene i umjetničke sadržaje studenata i profesora Kampusa i sveučilišta dostupnijima javnosti, čitavom gradu, povezivati i otvarati ga prema zajednici. Želimo da građani Rijeke pogotovo susjednih područja Trsata, Vežice, Sušaka češće dolaze u Kampus, da ne misle kako je Kampus isključivo mjesto za studente i profesore. Sveučilište pa tako i Kampus je tvornica sadržaja, kreativnosti i znanja i ono nije samo akademski prostor nego je tu za čitavu zajednicu.
Hrvatsko astronomsko društvo je strukovna udruga u području astronomije i astrofizike. Čast mi biti prvom ženom izabranom njegovom predsjednicom. Znanstvena sekcija HAD-a udružuje astronome i astrofizičare profesionalce koji surađuju s bojnim institucijama i znanstvenicima u svijetu. Tradicionalno je vrlo aktivna nastavna sekcija HAD-a, koja nastoji razvijati interes djece za astronomiju, održava Državne susrete i natjecanja iz astronomije za učenike, ljetne škole i kampove. Popularizacija astronomije je jedna od „najspontanijih“ popularizacija, jer veliku većinu ljudi svih dobi vrlo zanima nebo, nebeski objekti i pojave, svemir… Astronomija je ta koja često pobuđuje interes za prirodu općenito pa se iz interesa za astronomiju često regrutiraju budući prirodoznanstvenici, osobito fizičari. Zato je zovemo „lilihipom“, onom lizalicom koja privuče. „Astronomija je sretna znanost, nema potrebe za ukrašavanjem“, rekao je Francois Arago. Predsjednica sam i jedna od osnivačica Udruge Zlatni rez Rijeka, koja već 18 godina organizira najposjećeniji i najorganiziraniji hrvatski festival posvećen znanosti.
MALO ŽENA U ZNANOSTI
Malo je žena u znanosti u Hrvatskoj. Jeste li ikada osjetili da je muškarcima u znanosti lakše, nego ženama?
Da, žena je manje, ali pozitivno je da se to mijenja s brojem studentica koje upisuju znanstvene studije. Nisam nikad osjetila diskriminaciju ili bilo koji tračak rodne neravnopravnosti od muških kolega, upravo suprotno. No, jesam osjetila da je muškarcima lakše, ne samo u mojoj nego i svim drugim branšama. Još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu nedovoljno visokog standarda da bi mogao pružiti ženama adekvatnu pomoć u njezinim nezamjenjivim biološkim ulogama. Nekih se načina življenja, mišljenja i stereotipa teško riješiti. Najviše to svaka žena osjeti, ako ima djecu, pogotovo dok su ona još mala. Tih nekoliko godina se je jako teško intenzivno baviti bilo čime, a pogotovo znanošću, ako ne postoji snažna podrška obitelji, tehnička, logistička, organizacijska, psihološka. Ja sam je imala od svoje obitelji i spremna sam je pružiti svojim kćerima.
DVIJE MANE I DVIJE VRLINE
Rajka Jurdana Šepić kao profesorica. Jeste li strogi prema studentima i kakvi ste zapravo na ispitu?
Volim svoj profesorski posao, uživam u njemu kao i prvog dana i puno puta svake akademske godine pomislim kako sam dobro izabrala svoj životni poziv. Volim ljude i komunikativna sam, što je također jedan od preduvjeta uspješnog nastavnika. Moje dvije nagrade za nastavnu izvrsnost pokazuju da i moji studenti misle slično. Znam to i po brojnim alumnima iz gotovo svih generacija studenata s kojima imam i danas kontakt, koji mi se uvijek javljaju s puno topline i lijepih sjećanja na studij i moje kolegije, s mnogima od njih i danas rado surađujem. Ja sam entuzijastična i živahna osoba pa sam i takva i kao profesorica. Obično studentima kad se upoznamo kažem da imam dvije mane i dvije vrline: mane su mi što govorim brzo i puno. Vrline – isto to dvoje. Na ispitu sam blaga jer ne volim ispitivati, nisam autoritaran nastavnik ni autoritaran čovjek. Provjera znanja je dio posla nastavnika i mora se obaviti po dogovorenim standardima i kriterijima, ali nastavnički posao bi bez nje bio još ljepši. I kao čovjek i kao profesor sam idealist, etički optimist i romantičar, uvjerena da ono nosimo sa sobom iz škole, sa studija nisu činjenice i sadržaji, nego stvoren ili propušten odnos prema znanju i učenju, ukupan dojam, to je li nam pomisao na bavljenje nečim muka ili ugoda, osjećamo li se u tome loše ili dobro.
Surađujete s Radio Rijekom. Lani je Vaša radio emisija Puntape proslavila 10. rođendan. Kako nastaju minijature?
Puntape, čakavska poetska minijatura u programu HR Radio Rijeke će u veljači 2021. godine navršiti 12 godina svakodnevnog emitiranja. To je golem broj pjesama i pjesnika i za njezino uređivanje je potrebno kontinuirano čitanje zbirki pjesama i rukopisa. Kad čitam zbirku bilježim koja bi pjesma bila podesna za radio emitiranje i u koje doba godine ili u kojoj prigodi. Provjeravam u bazi jesam li je već uvrstila, a onda s „karijolom“ knjiga i papira u studio. Obično snimam jednom mjesečno. Mnogi autori mi šalju svoje pjesme, a volim interpretirati stihove koji su uglazbljeni jer je to poseban interpretacijski izazov, izvući iz teksta nešto što možda u uglazbljenoj formi nije bilo tako naglašeno ili je drugačije aranžirano.
Hrvatska u odnosu na druge zemlje EU -e ima vrlo nisku razinu znanstvene pismenosti u mladih. Kao znanstvenica, što mislite zašto je to tako?
Problem znanstvene i ine pismenosti u Hrvatskoj, ali i svijetu je ishod krize vrijednosti koja vlada posljednjih desetljeća, a u kojoj su rad i znanje izgubili vrijednost, a time i rad na stjecanju znanja, koje zovemo obrazovanjem. Teži se, i uspjehom se, nažalost, smatra nešto drugo – lagodan života bez obaveza, instant uspjeh i popularnosti tipa estradnih bez truda i napora, hvaljenja ispraznim površnostima po društvenim mrežama… Stjecanje obrazovanja i znanja je nasuprot tome dugotrajan proces koji zahtijeva strpljenje, vrijeme, ustrajan rad. S druge strane, čovječanstvo nikad nije živjelo u tehnološki naprednijem i za život lagodnijem okruženju od ovog današnjeg. Količina i dostupnost znanja i informacija je veća nego ikad i stalno se povećava – ali to svih nas, tako i djecu i mlade, zasićuje i frustrira. Informacije su nadohvat ruke – ali od koga potječu i kolika je njihova vjerodostojnost? To su ključna pitanja današnje znanstvene pismenosti. Kome vjerovati, ako baš svatko, a to uključuje i svakog ignoranta, ima pravo reći, a neki i nametati, svoje mišljenje. Zato se događa apsurd da u 21. stoljeću govorimo o ravnozemljašima i da u 21. stoljeću moramo nekoga uvjeravati da se može pouzdati u znanost, u njezinu metodu. Znanost dakako nema čarobni štapić za instant odgovore, često niti nema odgovore – ali je jedina (metoda) koja u tom slučaju to i deklarira. Ono što znamo vrijedi dvostruko samo ako ono što ne znamo, priznamo da ne znamo. Tada ćemo raditi na tome i tražiti odgovore, ako i ih možda i nećemo dokučiti – nećemo se lagati niti zanositi iluzijama – jer tek to dovodi do štetnih ishoda. Zato, nema drugog puta nego boriti se svakodnevno i svatko na svojoj fronti protiv predrasuda i neznanja, odgajanjem i obrazovanjem od dječjeg vrtića do treće dobi.
RASTE BROJ STUDENTICA
Koliko se mladih djevojaka odlučuje nakon studija na znanstvenu karijeru? Kakvi su trendovi? S kakvim predznanjem dolaze mladi na studij fizike, općenito?
Danas je broj studentica jednak ili veći od broja studenata, pa tako raste i broj djevojaka koje će započeti znanstvenu karijeru. U tijeku je borba protiv stereotipa o rodnoj nejednakosti. U Velikoj Britaniji su primjerice u industriji oglašavanja donesene regule koje zabranjuju prikazivanje djevojčica u tipičnim ženskim zanimanjima kao što je npr. balerina, a dječaka kao znanstvenika ili liječnika. Još su brojne predrasude o ženama u znanosti, jedno istraživanje prije par godina u više razvijenih zemalja EU pokazalo je da 2/3 ispitanika smatra da žene nemaju sposobnost postati vrhunskim znanstvenicima i da nemaju podjednake sposobnosti kao i muškarci za uspjeh u znanstvenom radu. Kao razloge ispitanici su naveli kod žena manjak samopouzdanja, logistike, takmičarskog duha, ambicija. Ipak, barem to, većina smatra da bi bilo poželjno da se što više žena bavi znanošću. EU to potiče i svojim službenim dokumentima u kojima navodi da „države članice trebaju razvijati učinkovit i privlačan nastavni program i metode podučavanja u područjima znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike (STEM) kako bi se održalo zanimanje djevojčica za znanost“. Ako znamo da je među dobitnicima Nobelove nagrade od njezina uspostavljanja 1901. godine samo 3 posto žena – dug još put pred nama, ali bitno da idemo u pravome smjeru.
I može jedna minijatura za Svjetionik…
Naravno, za Svjetionik će biti prikladna jedna moja pjesma o životnim plovidbama, koju će mnogi prepoznati s valova Radio Rijeke, navigare necesse est….
Bordižan
Po prove mi vreme
uspomeni veže,
duboko va štive
broji stare mreže.
Škripje ovo drevo
i slani mi špagi,
kad laškan ih partin
na puti mi dragi.
Bordižan…
Moji boki more gladi,
moja jedra vetar puni,
vanka z porta me peja,
vanka z porta – ja san ja.
Vedrina nad jedron
dubina pod telon,
vali me bušuju,
po zvezdah putuju.
Pred manun je modro,
a za krmun pena,
va maglice morskoja san samo sena
