Nadbiskup Mate Uzinić je koadjutor Riječke nadbiskupije. Javnost ga već prepoznaje kao liberalnije lice Crkve i čovjeka koji se izravnim govorom obraća svima. S nadbiskupom Uzinićem smo razgovarali u nešto ležernijem tonu. Otkrio nam je kako mu se sviđa Rijeka, što voli raditi u svoje slobodno vrijeme, vratili smo se u njegove studentske dane, a prokomentirao nam je i kako bi opisao trenutno odnos između mladih i Katoličke crkve.
Lani ste Dubrovnik zamijenili Rijekom, kada Vas je papa Franjo imenovao koadjutorom Riječke nadbiskupije. Dobro, možda s obzirom na dužnosti unutar Crkve radite i na relaciji Dubrovnik – Rijeka. No, kako Vam se sviđa Rijeka, i što posebno?
Da, godinu dana sam nastavio raditi i na toj relaciji, ali sada sam samo u Rijeci. Dubrovnik mi se svidio na prvi pogled. S Rijekom to ide malo sporije, ali ide. Teško mi je govoriti o sviđanju. Možda je to što je drugačija, što se ovdje kršćanstvo ne pretpostavlja, nego živi ili ne živi, što je ono samo jedno od ponuda. Sviđa mi se izazov i prilika koju sam dobio da svojim djelovanjem kršćansku ponudu učinim prepoznatljivom i vrijednom izbora.
Vi ste koadjutor Riječke nadbiskupije. Kakvu službu on obavlja i kakva je njegova misija unutar Crkve? Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
Kao nadbiskup koadjutor trebao bih naslijediti nadbiskupa Ivana u službi riječkog nadbiskupa i metropolita, a moja služba već sada uključuje administrativno upravljanje Riječkom nadbiskupijom. Moj dan započinje i završava molitvom, a u međuvremenu se odvija u sastancima, protokolarnim susretima i slično. Često sam i na terenu, u pastoralnim pohodima župama i među vjernicima. To mi je prilika da bolje upoznam vjernike i nadbiskupiju, a i njima je to prilika da upoznaju mene. Zapravo me ti susreti uvijek ponovo duhovno podignu i razvesele. Mislim da se slično osjećaju i vjernici. To je ono lijepo što moja služba sa sobom nosi, za što možda i nisam zaslužan ja nego služba koju obavljam. Dovoljno je samo biti za druge ili, kako i kaže moje biskupsko geslo, biti za ljude.
…a kada niste u obvezama kako najviše volite provoditi slobodne trenutke?
Volim šetati. I volim to činiti sam. Tad se moja šetnja, zapravo, pretvori u molitvu. Na kraju je to uvijek lijep osjećaj.
Mnogi svećenici su prigrlili i nove tehnologije. Mislim prije svega na društvene mreže, imaju račune na Facebooku, „tvitaju“, tu je i Instagram… Mnogi snimaju i stavljaju svoja videa na svoje Youtube kanale, imaju svoje podcaste, kako bi se približili vjernicima. I Vi ste osobno aktivni na Facebooku te imate preko 11 tisuća pratitelja. Kakva iskustva imate s društvenim mrežama?
Kad je riječ o društvenim mrežama, moja su iskustva pozitivna. Društvene mreže su sredstvo, a nisu i ne smiju biti cilj. Postaju cilj kada postanemo ovisni o njima. Umjesto da mi kontroliramo njih, one kontroliraju nas. Danas nam je jasno da je moguća dvostruka zlouporaba društvenih mreža, od strane sustava koji kontroliraju društvene mreže, ali i od strane nas korisnika koji u tom virtualnom svijetu često sebi dozvoljavamo ono što si inače u stvarnom svijetu ne bismo dozvolili. Usprkos ovim opasnostima društvene mreže i općenito virtualni svijet također smatram poljem svoga rada, odnosno Isusovog poslanja da idemo po svem svijetu i pripovijedamo evanđelje svima. To svojom prisutnošću na Facebooku i Twitteru nastojim činiti. Drago mi je da su i mnogi drugi biskupi, svećenici i vjernici to prepoznali kao polje rada. Mnogi, uključujući i papu Franju, to doista dobro rade. A ima i onih koji su upali u spomenute zamke. Nismo mi po tom pitanju, kao ni po mnogim drugima, puno bolji od ostalih. A nadam se ni puno gori.
Voljela bih da se malo vratimo u Vaše studentske dane. Gdje ste studirali, kakva sjećanja imate iz tog perioda i kada bi te usporedili sadašnji studentski standard s ondašnjim – gdje uočavate najviše promjene? Kako je to bilo u Vaše vrijeme? Imaju li danas mladi puno ili malo?
Studirao sam u Splitu, a kasnije i u Rimu. Nisam baš najbolja osoba za ovu procjenu jer je veći dio mojeg studija, barem onog u Splitu, bio izvan sustava. Naime, studirao sam na crkvenom fakultetu koji tada nije bio priznat. Tek se s posljednjim godinama studija to počelo mijenjati, ali bilo je to ratno vrijeme pa ni to nije za usporedbu. I u Rimu sam bio na postdiplomskom studiju na crkvenom sveučilištu tako da se ni to ne da usporediti s vama. U međuvremenu je na svim razinama sve išlo toliko naprijed. To je sa svojim mogućnostima sasvim novi svijet. Ne kažem odmah da je i bolji. Mi smo, jer nismo baš sve imali, imali snove. I poziv da ih ostvarimo. Za onoga tko želi studirati – ne za sebe i svoj interes, nego da bi ostvario sebe i svoj poziv, da bi od sebe nešto dao svijetu, da bi sebe ugradio u svijet, učinio svijet boljim – važno je sanjati. A sanjati nije lako ako već sad imaš sve. Raduje me što današnji studenti imaju daleko bolje prilike za studij, bolji život, što dolaze lakše do stipendija, što imaju sredstva koja im pritom pomažu, a koje smo mi mogli samo sanjati. Ali, ponovio bih im s papom Franjom poziv da ne dozvole da im unište snove. Važno je sanjati. I uložiti sebe i kroz kvalitetan studij u ostvarenje svojih snova za svijet, za druge, pa i za sebe. To je poziv. Studij je samo prilika da na svoj poziv možemo odgovoriti na najbolji način.
Nedavno ste posjetili SC Rijeka, koji nudi studentima usluge prehrane, mogućnost zapošljavanja, uslugu smještaja i organizira im slobodno vrijeme. Jeste li koristili neke naše usluge, ako da koje?
Ne, nažalost nisam, ali nadam se da hoću nekom budućom prilikom.
Često i vrlo otvoreno komentirate razna aktualna pitanja, a koja mnogima nisu po volji. Što mislite zašto je to tako? Zašto je teško prihvatiti nečiji drugi stav?
Mislim da bi se razlog mogao nalaziti u krizi autoriteta. Čini se da svatko sebe smatra vrhovnim autoritetom u svemu. A autoriteti danas, kao i u prošlosti, ne trpe baš lako drugačije mišljenje.
Kako biste trenutno opisali odnos mladi – Katolička Crkva? Gdje vidite prostora za poboljšanje?
Mislim da smo mi u Crkvi pomalo izgubili korak s mladima. Teško je reći gdje bismo mogli naći prostora za poboljšanje. Prije nekoliko godina je održana Biskupska sinoda s temom „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“ koja je pokušala odgovoriti na pitanja koja ste postavili. Odgovor sinode, zapravo pape Franje, je pobudnica Christus vivit, „Krist živi“, nadahnuta sinodom i upućena mladima. Teško je ovdje sažeti njezin sadržaj. Preporučujem svima, a osobito vama mladima kojima je prvenstveno upućena, da je pročitate. Prenijet ću tek jednu sliku koju on upotrebljava, a koja bi možda mogla biti sažet odgovor na pitanje tog prostora poboljšanja. To je slika uzeta iz grčke književnosti i mitologije. Papa, naime, uspoređuje ovo vrijeme sa zanosnom pjesmom sirena. Povijesno smo na tu opasnost u Crkvi odgovarali, a i danas često odgovaramo, na Odisejev način, a on je svojim mornarima zapušio uši voskom i sebe dao svezati. Umjesto toga trebali bismo činiti ono što je činio Orfej, a on je svirao još ljepšu pjesmu, onu koja je očarala sirene. Autentično kršćanstvo je doista ta ljepša pjesma. Ali treba biti autentično. Sv. Pavao VI., papa, je tu autentičnost sažeo u misao da današnjem svijetu nisu potrebni učitelji nego svjedoci, i ako svijet i sluša učitelje, to je zato što su svjedoci. Ovo osobito vrijedi kad je riječ o vama mladima.
Vodimo ovaj razgovor kada se vodi rat u Europi rat, a uz gospodarsku krizu koja se produbljuje tu je i izbjeglička. Teško je svima te je sve jako, jako neizvjesno. Imate li poruku za sve nas?
Nedavno sam u zajedništvu s nadbiskupom Ivanom uputio jedno pismo u svezi s tim, pozivajući vjernike na solidarnost s izbjeglicama. U tom smo pismu, između ostaloga, primijetili da mi ne možemo zaustaviti rat, ali da možemo ublažiti njegove posljedice. Moja je poruka da to i učinimo. Mi vjernici mislimo da to možemo učiniti molitvom, a svi, bez obzira na to vjerujemo li ili ne, možemo i trebamo to učiniti solidarnom ljubavlju sa svima koji su u potrebi. U konkretnom slučaju to možemo i trebamo učiniti prihvaćanjem izbjeglica, omogućujući im da se lakše mogu integrirati i nastaviti život. Možemo to svi učiniti i tako što nećemo izgubiti nadu kao i tako da, dok osuđujemo agresiju i odlučujemo se za žrtve, iz vida ne izgubimo čovjeka koji nam je, bez obzira na kojoj je strani, brat i sestra. Svijet u kojem živimo može biti bolji od ovoga kakav jest. Ipak, promjena ne počinje od drugih, ona počinje od mene. I onda se dalje širi i zahvaća druge. To je, zapravo, jedni način na koji se gradi bolji svijet. Budemo njegovi graditelji!
(razgovor: Ljiljana HLAČA, fotografija: privatna zbirka)
