Proljeće je i dolazi toplije vrijeme, a bliži se i ljeto. Idealno je vrijeme za pronaći neku novu aktivnost ili rekreaciju. U ovom članku predstavljamo sport koji vam vjerojatno nije u top pet na samo spominjanje ove riječi. Riječ je o ragbiju. Naime, u Rijeci djeluje Rugby Club Rijeka čiji je član i student druge godine Pomorskog fakulteta u Rijeci, Denis Borna Bumbak. Denis nam je predstavio ovaj sport i rad kluba.
Kako si se počeo baviti ragbijem?
-Inače sam iz Šibenika, a prijatelj s kojim sam dugo godina radio također studira ovdje u Rijeci. Jedan dan smo se našli na kavi, dok ja sam bio u potrazi za novim sportom. Prije ovog sam trenirao 5 godina veslanje koje mi je malo postalo jednolično. Tražio sam neki drugi sport da unesem promjenu. Nešto smo se dogovarali bez veze i on mi kaže: „Dođi na ragbi s nama“. Nekako su mi prva razmišljanja bila da je žestok sport, ali hajde, idem probati da vidim je l’ mi odgovara il ne. Došao sam s predrasudama da su svi agresivni, iskompleksirani, nadobudni, svakakvi. No, to su predrasude za koje razumijem zašto ih ljudi imaju, ali su kompletno krive. Od ljudi koje sam tad upoznao, ne znam koji je bolji od kojega, od trenera do svih ostalih. To su ljudi koji su u bilo kojem momentu spremni pomoći, bilo kroz razgovor ili na neki drugi način.
Koliko ti je teško kombinirati fakultet i ostale obaveze s treninzima?
-Sad će biti gotovo godinu dana da treniram i vidio sam na sebi ogroman napredak i u fizički i mentalno, u svim aspektima mi je pomogao i mislim da sam dužan i sportu i ljudima u klubu da treniram. Bilo je naravno kritičnih momenata i situacija u kojima je bilo teško, ali taj sport me izvlačio iz toga, bio mi je i ispušni ventil. Što se tiče faksa, nije mi teško kombinirati, jer treninzi kreću u 20 sati, a faks imam od 8 ujutro, imam vremena za doći doma, pojest, popit kavu, podružiti se, samo je bitna dobra organizacija.
Ragbi nije jedan od popularnijih sportova u Hrvatskoj, kako se trudite promovirati sport i klub?
-Nažalost nije baš najpopularniji sport u Hrvatskoj i na našim prostorima, nije baš ni zastupljen i pokušavamo na sve moguće načine dovesti ljude u klub. Promoviramo ga putem Facebook stranice Rugby Club Rijeka, ali i preko svojih privatnih profila na društvenim mrežama. Polijepili smo i plakate po Rijeci, a između ostalog, u suradnji sa Studentskim centrom Rijeka svaku subotu organizira se demonstracija sporta, preko puta paviljona na zelenoj površini.
Je li se pokazalo uspješnim održavanje demonstracija subotom na kampusu?
-Prva je subota bila neuspješna, vjerujem da je dijelom zbog vremena jer je bilo ledeno, na što nismo računali, jer mi je bitno bilo samo da ne pada kiša. Mislim da dosta na ovaj neuspjeh utječu i predrasude koje ljudi imaju prema ovom sportu, da je tu u pitanju razbijanje glave, udarci i slično. Ali ragbi je poprilično siguran sport, bez obzira na to što je to kontakt sport koji je grub, ali nije agresivan sport. Jer postoji razlika između grubosti i agresije, a to je da je agresija produkt straha, a kod nas straha nema. Unatoč dosadašnjem neuspjehu pri održavanju demonstracija ragbija subotom, nastavit ćemo organizirati svaku subotu, pa možda se u nekome probudi interes.
Kako je organizirana utakmica, koliko traje, na koliko dijelova je raspoređeno, koliko igrača?
-Utakmica traje 80 minuta, dakle svako poluvrijeme 40 minuta, dok je između dva poluvremena pauza od 15 minuta. Što se tiče igrača igra ih 15 u svakoj ekipi. Zanimljivo je isto da je žuti karton u ragbiju 10 minuta van igre, a ne primjerice kao u nogometu na dvije minute. Također, ako vidno namjerno ideš ozlijediti drugog igrača dobivaš crveni karton.
Kakva je atmosfera na utakmicama i nakon njih?
-Naravno, uvijek ima rivalstva na utakmici. Dogodilo mi se na prošloj utakmici da me jedan igrač prljavo oborio, ubacio je malo i lakta, ali sve je bilo u granicama pravila i korektnosti. To sam mu zapamtio i na kraju sam ga zgrabio i ponio 15 metara ispred sebe. Ali super mi je što koliko god da se mi “koljemo” na terenu, nakon utakmice slijedi druženje. Nema gledanja preko oka na drugoga, nema ljutnje, već se daje ruka.
Koja je oprema potrebna za mogućnost bavljenja ragbijem, koje zaštite koristite?
-Svi više manje od zaštite prakticiraju mouth guard, ili ti ga zaštitu za zube. Scrum-half, tzv. skramaši, odnosno kako to naši kažu, skupaši su dio tima koji je u konstantnom žestokom kontaktu. Postoje silikonske kapice, postava za ramena, za prsa, za bedra, ali to koristi netko tko ili ima neku ozljedu glave ili bilo čega drugoga, ili se jednostavno boji ozljede pa stavi to. Ali, u principu jedina zaštita koju većina koristi je ta zaštita za zube. I stvar je u tome da koliko god mi jesmo žestoki i grubi i koliko idemo jedni na druge, opet pazimo jedni na druge.
Kako izgleda tipičan trening, koju poziciju igraš?
-Radimo i kontakt treninge, no tijekom većine treninga u pitanju je touch simulacija. 26.3. imamo utakmicu u Zagrebu protiv Rugby kluba Rudeš. S obzirom na to u zadnje vrijeme dosta radimo kombinatoriku, koordinaciju na terenu i podjelu „zadataka“, jer svaka pozicija u ragbiju ima svoj zadatak. U timu postoje dvije grube skupine: skramaši su obično jači i teži likovi koji su na prvoj liniji, a linijaši su oni koji su dosta brži. Ja sam trenutno na poziciji flankera, broj 7 i negdje sam između linijaša i skupaša, što mi odgovara jer je pozicija koja je 50/50- dakle treba znati igrati, treba biti žestok u kontaktu, ali opet treba biti i dosta brz u slučajevima kada je to potrebno.
Koliko je komplicirano naučiti pravila igre i postati dobar u njoj? Iz tvog iskustva, koliko angažmana zahtijeva?
-Stvar je u tom što ragbi nije konvencionalan loptaški sport, em što je lopta deformiranog oblika, em što je caka u tom da što više lopta ide unazad više će ići naprijed. Pravilo je da se lopta ne smije dodavati prema naprijed, možemo je dodati u razini sebe, dakle suigraču koji je bokom do nas ili suigraču koji je iza nas. U slučaju da se lopta doda prema naprijed onda dolazi do kazne, odnosno scruma koji je naguravanje dvaju skupina od 8 ljudi. To je tehnički dosta zahtjevan dio pri kojem se bori za loptu i prostor. Jednom prilikom sam igrao prvu liniju u scrumu i dosta je teško, jer u principu čitava težina s tebe prelazi na ostatak ekipe. Baš i nemam neku kilažu za biti na prvoj liniji, jer to su poprilično teški ljudi, od 115, 120 kilograma i više. Ja sam tad imao podosta manje od tog i nisam bio za prvu liniju, ali preživio sam.
Što se tiče pravila u početku mi je bilo teško usvojiti pravila igre, odnosno pohvatati smjer lopte koja što više ide unazad to više ide naprijed. Ti mi je bio show program, ali kad sam shvatio kako funkcionira je bilo okej. Kad uđeš u rutinu i pohvataš neke osnove samo nadograđuješ na njih. Trebalo mi je nekih tjedan dana samo da koliko toliko povrat kondiciju, da prestanem disati na škrge. A rekao bi kroz nekih mjesec dana sam pohvatao osnove i počeo igrati bez većih grešaka.
Koliko članova broji klub, gdje se nalazi, koliko često održavate treninge?
-Nismo velik klub, nema ljudi jer jednostavno nije popularan sport. Primjerice i u Šibeniku postoji ragbi klub koji djeluje već dugo vremena, a ja koji sam cijeli život dolje nisam imao pojma da taj klub postoji. Trenutno nas u Rugby clubu Rijeka ima 25, možda 30 aktivnih članova, no to ovisi od treninga do treninga jer dosta igrača, pogotovo ovih starijih, koji su većinom iz Rijeke su ljudi koji rade, imaju svoje živote i ne mogu dolaziti na svaki trening. Ima dosta i studentarije, pa isto svako malo netko ne dođe, zbog ispita, odlaska kući i raznih razloga. Ima i dosta mlađih članova koji su 1. i 2. razred srednje škole, ima i par njih koji su još osnovna škola, 6., 7. i 8. razred. Imamo dosta mladih ljudi i poprilično su ambiciozni i dobri, dosta njih pokazuje volju i talent i napreduju i kao osobe i kao sportaši, bez ikakvog problema prate nas seniore koji smo i veći i jači i bolji u kondiciji.
Inače se sami treninzi održavaju na Kantridi 3 puta tjedno- ponedjeljak, srijeda i petak od 20 sati do 21 sati je teretana, nakon čega do 22:30 sati slijedi teren. Mlađi ne rade s nama teretanu, već rade vježbe s trenerom.
Koje su bitne sposobnosti ili kvalitete koje se traže od igrača ragbija?
-Ragbi je sport u kojem za svakog ima mjesta, bilo kakva težina, visina, građa tijela, sposobnosti- za sve se može naći mjesto na terenu. To mi je fascinantno kod ragbija- koliko je ta lepeza sportaša široka. Evo nama je na prošloj utakmici krilo igrao dečko koji ima oko 65 kilograma i visine možda 1,75 metara. Ali nevjerojatno je brz i isto nije svejedno kad se zaleti u nekog. Njemu je primjerice trčanje jednostavno, dok je meni to muka na duže. Netko pak treći ne može trčati, ali je jak. To je ljepota ragbija da svako ima svoju poziciju na kojoj iskorištava svoje sposobnosti i radi ono što mu ide. Nema kalupa u koji se moraš uklopiti da bi mogao igrati, za određenu poziciju naravno postoji, no ne generalno.
Kako se učlaniti u klub, koja je cijena i postupak?
-Učlanjenje u klub je besplatno, otvoreno je za sve i princip je da dođeš na trening i ako ti se svidi nastavljaš dolaziti. Jedino kada se službeno učlanjuje je za igranje utakmica. Tada se prijavljuje Hrvatskom ragbijaškom savezu uz osobne podatke i sliku. No, za treninge ništa se ne plaća niti se ispunjuju formulari i prijavnice, a u sklopu treninga besplatna je i teretana.
Imaš li za kraj možda neke savjete za početnike?
-Za početnike, ali i za starije igrače dosta je dobar izvor informacija i demonstracija internet. Neke osnove i tehnike mogu se pohvatati i preko Youtubea. Osim Youtubea itekako pomaže i gledanje utakmica, kako novim igračima tako i starim. Ne da se gledaju samo highlightovi, već cijela utakmica od početka do kraja uz pratnju svih pozicija. Isto tako, važna je volja i upornost. U klubu se trudimo pomoći novim igračima i motivirati ih. Možda ne ide ni prvi, ni drugi, ni petstoti put, ali petsto prvi će ići. Najbitnije je doći, poslušati savjete starijih i biti uporan.
