Nedjelja je ujutro, točnije 6:45 i ustao sam se prije prije postavljenog alarma. Svi koji me znaju, znaju da obožavam spavati i da se ovo rijetko događa. No pripisat ćemo to uzbuđenosti jer trebam voditi svoj prvi planinarski izlet. Obavljam svoje jutarnje rituale i još jednom pregledavam stvari koje ću ponijeti na izlet. Dok sam u kupaonici pogledam kroz prozor i vidim na nebu sive oblake. Prognoze su ionako već nagoviještale kišu. I dok u glavi više ni sam nisam siguran koliko osoba će se pojaviti na izletu, obavezno gledam jesam li u torbu stavio opremu za prvu pomoć, užad i karabinere. Nakon toga uzimam dovoljno vode za sebe (i nekoliko bočica za druge ako im bude potrebno), vežem gojzerice i izlazim iz stana. Na pola stubišta sam shvatio da nisam uzeo masku za lice što bi značilo da neću moći uči u autobus. Odlučim se trčećim korakom vratiti u stan i uzeti masku. Znate kako kažu “Tko nema u glavi ima u nogama”.
Došao sam na posao i brzo pregledavam tablice s popisom prijavljenih osoba, a usput mi stiže nekoliko emailova i poruka na mobitel. Ljudi se ispričavaju da ipak ne mogu doći na izlet. Već sam si nekako u glavi posložio da će doći maksimalno 20 osoba. I to je super jer si uvijek kažem da svi oni koji trebaju će biti tamo. U tom nekom razmišljanju me zove Ante da je uranio i da me čeka ispred. Ante je inače još jedan od vodiča koji će mi pomagati na današnjem izletu. Brzo dovršavam tablice, odlazim do njega i zajedno se spuštamo u ArtPUri park ispred Akademije primijenjenih umjetnosti.
Sav sretan vidim da polako dolaze studenti i studentice što me posebno veseli, ali u isto vrijeme dolaze i ostali ljudi. Među prvima stiže i Nataša s kojom često planinarim i mašemo si već izdaleka. Pritom se pojavljuju roditelji s dječicom, planinari i planinarke s pesekima, tata koji je doveo svoju kćer koja ide u srednju školu i iskusniji planinari u starijim godinama. Dolazi i Toni, treći vodič na izletu što bi značilo da je tim za vođenje spreman. Tu je naravno i Boris koji je uvijek tu ako budemo trebali pomoć. U sebi sam malo nervozan, ali i presretan jer se okuplja toliki broj osoba. To mi je nekako pokazatelj koliko ljudi doista vole planinariti i provoditi vrijeme u prirodi i da ih zanima ova tura. Ipak sam se u konačnici prevario i došlo je puno više od 20 osoba. Kako je izlet bio otvorenog karaktera dolaze i osobe koje se nisu prijavile, ali za to nikakav problem jer nas ima dovoljno. Nas trojica s veseljem dočekuje pristigle planinare i planianarke i već se stvara ful pozitivna energija i nekako sam sve nestrpljiviji da krenemo.
Došlo je i vrijeme službenog otvaranja izleta i pozdravljam ljude, predstavljam Antu i Tonija te pojašnjavamo ljudima kako će izgleda naš izlet. Neobično je sada biti u toj ulozi glavnog vodiča gdje te svi gledaju i prate tvoje upute. Usput kako smo se našli u ArtPUri parku ispred Akademije zamolio sam Ivanu, predsjednicu Studentskog zbora na Akademiji da nam kaže nešto o parku koji je bio njezin studentski projekt. Usput sam je zamolio da kaže nešto i o njihovom projektu Yarn Bombing Rijeka. U tom trenutku Ivana nije djelovala baš oduševljena, ali sam doista htio da svi dobiju dojam aktivnosti naših studenata i studentica. Pritom mi je posebno drago jer je Ivana članica PD Kamenjak i jer su dan prije radile heklane instalacije u parku Lovora.
Svi smo spremni i polako krećemo. Šarolika kolona od 58 osoba krenula je iz Kampusa malo poslije 9 sati, a Toni je možda imao najteži zadatak, bar prema mom mišljenju. Trebao je prebrojati sve osobe na izletu, a s tolikim brojem to nije jednostavan zadatak. Krećemo kroz Kampus označenom stazom te nastavljamo iza prostora poznatog kao Tenk i u meni raste osjećaj nervoze. Razmišljam hoće li tempo hodanja biti u redu grupi jer sam se bojao da ću sigurno htjeti ubrzati. Onda na nekim dijelovima kao da nisam nikada prolazio, a dva dana prije smo prošli stazu. Srećom vidim oznaku na stazi i krećemo dalje. Hodali smo nekih sat vremena i bilo je vrijeme za kratki odmor. Kako nas je puno nije baš lako pronaći mjesto za odmor. Baš kada sam mislio da nisam siguran gdje kratko stati vidim veću livadu koja je bila odmah kraj jednog tunela (za koji sam ja mislio da je špilja, ali me Andrea ispravila da je to tunel). Vrijeme je za skidanje prvog sloja odjeće, ispijanje tekućine i nastavljamo dalje. U glavi mi je stalno pomisao kako je baš lijepo i kako uopće nemam osjećaj da smo blizu Kampusa. I tu mi nekako prolazi osjećaj nervoze i postajem puno opušteniji.
Nakon tog prvog djela silazimo na cestu kod Orehovice i nastavljamo naše planinarenje do Mlikaričinog puta. Kolona je stvarno dugačka i proteže se baš duž cijele ulice. No prije samog uspona kratko stajemo da se svi odmore i skupe energije za uspon. Upozoravam da je ovo najstrmiji i najzahtjevniji dio staze i nisu me svi baš gledali s oduševljenjem, ali nisu imali puno odabira. Uspinjemo se Mlikaričinim putem. Pritom gledam osobe iza mene kako im je svakim korakom dosta tog uspona. No najviše su bili sretni peseki Hubert i Arta koji su napokon mogli slobodno trčkarati po šumi. Oni su taj uspon možda prošli i dupli broj puta jer su išli samo gore-dolje. Na kraju dolazimo do crkvice gdje je bilo prvo vrijeme za dužu pauzu. Nekolicina nas je sjela i već kratko odmorila, a ostali su samo nailazili te onako crveni i većina njih znojni pogledom tražili gdje će sjesti. Obilazim poznata lica i upoznajem nova. Povremeno dobijem koju čokoladicu ili nešto za prigristi. Sigurno si kao i ja dok pišem ovaj tekst pomišljate da nije tako loše biti vodič. 🙂
Nakon malo duže pauze nastavljamo dalje Mlikaričinim putem i nailazimo na dva veličanstvena konja koji su nam prišli s velikom znatiželjom. Jedan ipak ostaje malo po strani dok jedan prilazi dosta blizu ograde. Idemo dalje pritom prolazeći kroz mjesto Hrastenice i krećemo prema Rebaru. Pritom uživamo u raznim pogledima i prirodi. Nakon kratkog vremena stajemo jer su nam s lijeve strane bili pogledi na vrhove Gorskog kotara. Nažalost radi oblaka koji su bilo dosta nisko nismo uspjeli vidjeti taj prizor kao na izletu prije nekoliko mjeseci kada sam bio ovdje prvi puta. No ništa za to, sigurno će se netko vratiti i uživati u tom prizoru po vedrom vremenu. Nastavljamo prema smjeru Kukuljanova i nemarkiranim bespućem kratimo stazu. Tu smo neki dan čak našli i gljive sunčanice, a kada ovih dana padne kiša sigurno će ih biti puno više.
Prelazimo preko brda i počinju se širiti vidici na Rijeku i Kvarner. Povremeno samo čuješ ostale kako komentiraju da je lijepo te kako zastaju kako bi fotografirali prizore. Pokušavam i ja fotkati grupu, ali mi baš i ne ide od ruke taj posao. Previše mi se stvari mota po glavi da bi se mogao posvetiti fotografiranju. No taj pogledaj je stvarno jedan od ljepših prizora i pogleda na Rijeku i Kvarner. Doslovno sve kao da vam je na dlanu. Spajamo se na markiranu stazu i tu radimo dužu pauzu za ručak, kako sam svima u emailu obećao” s najboljim pogledom”. Vrijeme nas je doista poslužilo, što mi ljudi govore dok s njima razgovaram. Nije nam previše sunčano niti pada kiša (što me veselilo cijelim putem). Čak savršeno vrijeme za planinarenje. Nadam se da je svima bilo drago da su ipak došli hodati, a ne da su prespavali taj dan.
Ručamo i uživamo… 
I odmaramo…
Nakon dužeg odmora okupljamo se za zajedničku fotografiju i nastavljamo dalje. Sada Ante preuzima kormilo vođe grupe dok ja odlazim na kraj kolone. To je isto tako zahtjevan posao vodiča jer moraš brinuti jesu li svi na broju. Nedugo nakon početka neki dečkić trči jer mu je stariji gospodin rekao da mu je ispao zvrk. Trebali ste vidjeti taj trk i brigu. Srećom brzo je igračka nađena i izlet je spašen. Na kraju kolone je i Vanja sa svojim pesekom Lotom koja nije baš toliko oduševljena, ali hrabro korača i prelazi sve prepreke na putu.
Spuštamo se prema vidikovcu Campus s kojeg se isto pruža lijepi pogled na Kampus i Rijeku te dalje nastavljamo naš put. Tu se izmjenjuju kratki kameniti i strmiji dijelovi staze i listopadna šuma koju su obojile jesenske boje i lišće koje nam šuška pod gojzericama. Prolazimo taj dio i dolazimo do jednog manjeg mjesta kojem još uvijek ne znam ime. Jedan dio grupe je već prošao dalje, a mi se polako probijamo kroz šumu i nisko raslinje. Par dana prije smo Ante i ja prošli taj dio staze i čistili stazu od granja i trnja pa je bilo prohodnije za grupu, iako nas neki zezaju da smo trebali još više toga počistiti. No trebali su vidjeti stazu prije čišćenja i bilo bi im jasnije kako je izgledalo. Ponovno se svi okupljamo na jednoj livadi uz zvuk vlaka koji je brzo projurio kraj nas. Ovo je ujedno i zadnji dio naše staze. Zadnji put je ovdje bio gospodin koji je čuvao ovce, ali ovaj put ih nije bilo. Čak nije bilo ni potoka koji je u proljeće lijepo žuborio i davao jedan poseban ugođaj.
Vrlo brzo prolazimo stepenicama ispod obilaznice i moram priznati da me iznenadilo koliko je smeća bilo uz stazu. Nije mi jasno zašto ljudi tako bacaju smeće. Na jednom djelu kao da je netko došao s kamionom i bacio smeće. No to je neka druga priča. Stigao je kraj staze i dolazimo do Kampusa te naš izlet završavamo ispred četvrtog paviljona. Još na kraju, kao i uvijek, dijelim ankete jer me zanimaju dojmovi s izleta te im se zahvaljujem na sudjelovanju. Većina odlazi i pozdravlja se dok se neki raspituju za učlanjenje te koji ih izleti očekuju u Odsjeku Index. Neki su (poput Arte i Huberta) jedva čekali vrijeme za odmor.
I ja sam se veselio zasluženom odmoru i razmišljao sam si kako je ovo izlet nakon kojeg mi je srce bilo veliko kao najveći neboder na svijetu i koji ću zauvijek pamtiti. Tako da ovim putem hvala svima koji su se odazvali na ovaj izlet i koji su učinili da nam svima bude tako lijepo.
Do sljedećeg puta uživajte u prirodi i pronađite si neku aktivnost slobodnog vremena koja će vas uveseljavati i ispunjavati.
(Pripremio: K. Topolski, Foto: I. Babić., K. Topolski)
