Studentica Fakulteta zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci i atletičarka atletskog kluba “Kvarner” Rijeka Klara Barnjak (21) nedavno je osvojila visoko osmo mjesto u skoku na dalj na Europskom prvenstvu za mlađe seniore u Tallinu, pritom oborivši svoj osobni rekord. Klara je uspješna studentica treće godine preddiplomskog studija Fizioterapija na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci te se već duži niz godina profesionalno bavi sportom.
Za svoje dobre rezultate ističe podršku trenera i obitelji, a uz studiranje i profesionalno bavljenje sportom Klara pronalazi dovoljno vremena za druženje s prijateljima.
Osvojila si visoko osmo mjesto u skoku u dalj na Europskom prvenstvu za mlađe seniore u Tallinnu. Kakav je bio osjećaj sudjelovati na tako važnom događaju i zašto je ovaj rezultat toliko važan?
Natjecanje je nadmašilo sva moja očekivanja. Neizmjerno sam zahvalna što sam bila dio toga. Za mene je samo sudjelovanje na ovome prvenstvu značilo ogroman uspjeh, a kolika je sreća tek bila što sam izborila finale pa onda i top 8, možete samo zamisliti. Uživala sam u svakom trenutku, u svakom zaletu i svakom skoku.
Kakvo ti je cjelokupno iskustvo natjecanja na Europskom prvenstvu?
Ovo je za mene jedno nezaboravno iskustvo. Iako nas je iz Hrvatske došlo tek desetero, uključujući sedmero natjecatelja i tri trenera, bili smo najjači navijači i ogromna potpora jedni drugima. Organizacija prvenstva je prošla bez zamjerki, rezultatski sam nadmašila samu sebe, sve se savršeno posložilo, kako ne biti zadovoljan?
Što je potrebno da bi sudjelovala na Europskom prvenstvu?
Za dolazak na ovo natjecanje bilo je potrebno nadmašiti rezultatske norme. To su učinile 34 atletičarke iz cijele Europe, uključujući i mene. Norma je bila 6 metara i 20 centimetara, a preskočila sam ju za 3 cm na seniorskom prventsvu Hrvatske u dvorani u veljači. To je tada ujedno bio i moj novi osobni rekord, popavljen za 16 cm.
Što ćeš najviše pamtiti s ovog natjecanja?
Izdvojila bih trenutak kada se na ekranu pojavio moj rezultat. Moram priznati da se tome nisam nadala jer sam u zagrijavanju radila puno slabije skokove i nisam očekivala da ću skočiti niti približno svom najboljem rezultatu. Očito su atmosfera i adrenalin učinili svoje.
Također ću pamtiti iznenađenje koje su mi priredili kolege iz reprezentacije. U finalu su me iznenadili navijačkim transparentom s natpisom jedne naše „interne fore“ i bili glasniji od svih u navijanju.
Tko ti je bio najveća podrška?
Moja obitelj je maksimalno uz mene, nikad mi ne stvara pritisak oko rezultata. Najbolje me poznaju i traže od mene da isključivo uživam u onome što radim pa rezultati dolaze kao sami od sebe. Naravno, tu je i moj trener koji je također došao sa mnom na natjecanje iako nije bio dio reprezentacije, i na tome mu neizmjerno hvala.
Koliko dugo se baviš skokom u dalj?
Kao kadetkinja sam se iskušala u više disciplina. Bile su tu sprinterske discipline, trčanje prepona, pa i skok u dalj. Međutim, nekoliko godina sam se bavila isključivo sprintom i trčanjem prepona, a skakanje sam zanemarila. 2016. godine sam na jednom klupskom natjecanju skakala u dalj, radi treninga, te skočila 5m i 85cm. To je onda bilo samo 5 cm manje od rezultatske norme za Prvenstvo Europe za mlađe juniore. Već iduće natjecanje sam preskočila tu normu i od onda se prvenstveno bavim skokom u dalj.
Koji ti je osobni rekord i možeš li nam reći kakav je osjećaj bio oboriti vlastiti rekord?
Do posljednjeg natjecanja mi je rekord na otvorenom bio 6m i 12cm, a sada glasi 6m i 34cm. Osjećaj tog ostvarenja je neopisiv. Puno me toga spriječavalo u kvalitetnom treningu posljednjih nekoliko mjeseci kada je ključno bilo intenzivno trenirati. Imala sam problema s koljenima pa sam neko vrijeme imala pauzu od treninga i odlazila na fizikalne terapije. Zbog svega toga ovaj rekord je za mene veliki uspijeh jer je bio nešto ćemu sam se potajno nadala ali ne i očekivala da će se ostvariti.
Uz sve to studiraš na Fakultetu zdravstvenih studija. Kako si odabrala studij prilikom upisivanja fakulteta?
Bavljenje sportom nažalost donosi i puno ozljeda s kojima sam se susretala više puta. Na taj način sam se zainteresirala za rehabilitaciju sportaša i htjela se bolje upoznati s ljudskim tijelom, prevencijom ozljeda i liječenjem istih. Studij fizioterapije je bio moj primarni izbor kod upisivanja fakulteta. Drago mi je da sam ga uspjela i upisati, a sada ga i završavam.
Koliko je zahtjevno uskladiti studiranje, profesionalno bavljenje sportom i svoje privatno vrijeme?
Sve je to uskladivo i izvedivo. Osobno bolje obavljam svoje zadatke ako mi je dan ispunjen obavezama jer nemam previše vremena za odgađanje. Važno je imati dobru motivaciju i neki ispušni ventil gdje ćeš se nagraditi i opustiti, bila to kava s prijateljima ili Đir utorkom. Moje privatno vrijeme ne zaostaje ni najmanje.
Iz tvoje perspektive, što je sve potrebno profesionalnim sportašima i sportašicama kako bi mogli paralelno studirati i profesionalno se baviti sportom?
Moraju imati puno motivacije i želje. Preporučam da si postavljaju manje ciljeve i vesele ostvarivanju svakog od njih. Obavezno treba imati vremena za sebe i odmor da nebiste „pregorijeli“ od obaveza, ma makar to značilo prespavati jedan jutarnji trening. Smatram da je to bolja opcija nego se zasititi svega i biti loše volje. Kod mene je upalilo ha, ha.
Što bi poručila svima onima koji razmišljaju o studiju, a profesionalno se bave sportom?
Predivno je biti dio natjecateljskog sporta i studentskog života. Kao što nas je sport naučio disciplini, upornosti i borbi sve se to može uspješno primjeniti na fakultetske obaveze. Mislim da dobar sportaš mora biti i uspješan student jer nikad ne znaš što će ti sport donjeti, odnosno oduzeti. Jedna ozljeda može značiti završetak sportske karijere, a znanje i diploma su vječni.
Koja je tvoja najveća životna želja i ima li neki rezultat koji bi voljela ostvariti jednom u budućnosti?
Osobno razmišljam sezonu po sezonu i tako si postavljam ciljeve. Za ovu ljetnu sezonu sam ispunila svoj cilj, a još mi preostaje neostvarena želja da skočim državni rekord u dvorani za koji mi nedostaje tek 5 cm. Što se sportskih životnih želja tiče, odlazak na Olimpijske igre bi značilo pomicanje svih granica.
(Pripremio: K. TOPOLSKI, foto:privatna zbirka)
