Prof. dr. sc. Daniela Malnar, dr. med., dekanica je Fakulteta zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci – prvog fakulteta u Republici Hrvatskoj koji je isključivo i u potpunosti usmjeren prema preddiplomskom i diplomskom (sveučilišnom) obrazovanju ne liječničkih kadrova u zdravstvu.
Fakultet zdravstvenih studija, u tradiciji koju baštini od Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, a od kojega je i nastao, paralelno obavlja i razvija obrazovnu i znanstvenoistraživačku djelatnost te stoga s ponosom ističe kako studenti ovog Fakulteta tijekom studija stječu integrirano predmetno znanje i vještine, mogućnost samostalne i kritičke procjene znanja, rješavanja specifičnih pitanja, bavljenja istraživačkim radom, te, naposljetku, poznavanje važnijih etičkih pitanja. Zbog atraktivnosti studijskih programa – riječ je o ustanovi koja je za mnoge mlade prvi izbor te svoje kvote popunjava u prvom roku.
Rad ne temu transplatacije
Završili ste Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci i zanimljivo je da ste se već na prvoj godini fakulteta napisali prvi znanstveni rad? Kako to da ste već tako rano otkrili ljubav prema znanosti?
Imala sam sreću da je naša kućna prijateljica bila doktorica Matić Đurđa koja me kroz razgovore zaintrigirala o transplantaciji i svim problemima uz tu temu. Sjećam se da nisam znala što trebam napraviti i da sam dolazila kod nje doma da mi sve objasni. Moj prvi znanstveni rad kao i moj diplomski rad bio je povezan s transplantacijskom medicinom. Sjećam se da sam svake godine za studentske kongrese pisala radove na tu temu. Meni je ta žena tada i danas bila uzor koliko se borila za znanost i položaj žena u društvu. Zaista joj mogu zahvaliti da sam našla svoj put.
Nisam sanjala da ću biti znanstvenica, ali s pet godina sam odlučila biti doktorica. Tada sam rekla da ću biti doktorica i mojim roditeljima je to predstavljalo problem. Prilikom upisivanja na studij nisam se htjela prijaviti niti na jedan drugi fakultet nego na studij medicine.
Jeste li oduvijek sanjali da budete znanstvenica i doktorica?
Nisam sanjala da ću biti znanstvenica, ali s pet godina sam odlučila biti doktorica. Tada sam rekla da ću biti doktorica i mojim roditeljima je to predstavljalo problem. Prilikom upisivanja na studij nisam se htjela prijaviti niti na jedan drugi fakultet nego na studij medicine. Ja nisam bila odlična učenica i mama je mislila da nemam šanse upisati studij medicine. No kako kaže Coelho: „Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli Svemir se uroti da ti pomogne”. Ja sam rasturila na prijamnom ispitu tako da sam uspjela upisati studij medicine bez obzira na moje ocjene.
Motivacija studenata
Na studiju ste bili predsjednica sekcije za naučno istraživački rad pri studentskoj organizaciji Medicinskog fakulteta. Što biste istaknuli kao prednost studiranja danas i u vrijeme dok ste Vi bili studentica?
Jedno i drugo vrijeme ima svoje prednosti i mane. Nama je bilo vrlo teško doći do bilo kakve informacije. Nije bilo interneta već ste preko knjižnice trebali tražiti znanstvene članke ili ste morali pisati direktno autorima što je zahtijevalo dosta vremena. Danas su informacije dostupne na svakom koraku. Vi danas jednim klikom u PubMedu dobijete sve što vas interesira. No, mislim da je entuzijazam u moje vrijeme bio ipak veći nego danas. Rijetki studenti će se danas baviti znanošću dok je u naše vrijeme sve to bilo zabavno. Veliki broj studenata se bavio znanošću, uključivao u projekte i pisanje radova dok imam osjećaj da je danas puno teže motivirati studente.
Rekli ste nam na početku da ste htjeli specijalizirati kirurgiju. Zanima me kakav je bio položaj liječnica u to vrijeme, a kakav je položaj liječnica danas?
Kada sam počela raditi na anatomiji mislila sam da je to privremeno. Mislila sam da će se otvoriti put prema bolnici, što se nije dogodilo. Na stažu sam doživjela da su me na odjelu ginekologije držali u sali bar dvije do tri operacije dnevno kako bi mi pokazali koliko je to naporno te da taj posao ipak nije za ženu. Mislili su da će mi to dosaditi. Ja sam toliko puta asistirala i držala kuke da sam imala osjećaj kako nakon šest tjedana provedenih u sali mogu sama izvesti tu operaciju. Oni me nisu uspjeli pokolebati. Nakon toga sam stažirala na kirurgiji gdje me je jedan naš stari doktor nakon par tjedana posjeo i rekao mi kako on uopće ne sumnja da ja mogu uspjeti. No, kako moram znati da mi imamo jednu kirurginju koja samo operira madeže i slijepa crijeva. Rekao mi je da je to maksimum koji ću dobiti i da ću morati žrtvovati dobar dio svog života i svoju obitelj kako bi se nametnula i uopće došla do sale. Danas je situacija sasvim drugačije. Kada dođete na Odjel traumatologije vidjet ćete koliko ima traumatologa i da kirurgija polako postaje žensko zanimanje. U moje vrijeme to je bilo nezamislivo. Mislim da su se žene izborile za svoje mjesto pod suncem.
Danas ste dekanica Fakulteta zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci. Što bi istaknuli kao najveću prednost samostalnog fakulteta koji obrazuje neliječnički zdravstveni kadar?
Mislim da su studenti izdvajanjem od Medicinskog fakulteta u Rijeci dobili mogućnost puno kvalitetnijeg rada. Bez Medicinskog fakulteta ne bi bilo ni Fakulteta zdravstvenih studija, ali moram naglasiti da smo kao stručni studiji uvijek bili na ‘’repu’’ događanja i interesa, što je i za razumjeti. Kada usporedim status stručnih studija na Medicinskom fakultetu i ovo što imamo danas je neusporedivo
Sjećate li se kako je došlo do ideje osnivanja prvog Fakulteta zdravstvenih studija na nekom sveučilištu u Hrvatskoj?
Sjećam se da sam se jako trudila da svim uprava kažem i dokažem da su stručni studiji vrijedni i da to nije samo financijska vrijednost. Odnosno da se isplati ulagati u te struke. U drugom mandatu profesora Kapovića sam uspjela izboriti da budem koordinatorica stručnih studija, a nakon godinu dana sam postala prodekanica za stručne studije. Tek tada su me počeli više doživljavati. Dolaskom profesora Šustića na mjesto dekana Medicinskog fakulteta stvar se potpuno promijenila. On je od samih početaka razumio problem i shvaćao je što želim reći. Mi smo krenuli s nečim što je u Europi bilo potpuno normalno, a što je ovdje bilo potpuno neprepoznato. Kada se oslobodila zgrada bivšeg Građevinskog fakulteta profesor Šustić je svojim trudom i zalaganjem uspio doći do toga da pokrenemo osnivanje Fakulteta zdravstvenih studija uz podršku tadašnjeg rektora profesora Lučina i tadašnjeg ministra Jovanovića.
Pozitivno je bilo je što smo svi mi imali veliki entuzijazam i vjeru da to što radimo je ispravno. Svi nastavnici i nenastavno osoblje koje je odlučilo prijeći na FZSRI je živjelo za taj fakultet i ništa nam nije bio problem napraviti. To jedno zajedništvo je bilo predivno.
Pandemija ukazala na važnost stručnog kadra
Što je bilo najizazovnije, a što ćete pamtiti kao najpozitivnije u procesu osnivanja Fakulteta zdravstvenih studija?
Pozitivno je bilo je što smo svi mi imali veliki entuzijazam i vjeru da to što radimo je ispravno. Svi nastavnici i nenastavno osoblje koje je odlučilo prijeći na FZSRI je živjelo za taj fakultet i ništa nam nije bio problem napraviti. To jedno zajedništvo je bilo predivno.
Najizazovnije mi je bilo saznanje da jedna grupa studenata nije željela prijeći na novi fakultet. Sjećam se ulaska u predavaonice i uvjeravanje studenata da to što radimo zaista ima smisla i da će to omogućiti napredak struke. Dobar dio svog života sam dala za napredak tih struka i boljelo me što se moje ime povlačilo po novinama i portalima kao da radim nešto negativno. Naravno tu je bila i podrška Studentskog zbora Fakulteta zdravstvenih studija i nikada neću zaboraviti kada su studenti na radio Sovi zastupali mišljenje da fakultet treba ići naprijed. Onda sam si rekla ako oni mogu izdržati sve to, a jučer su došli na fakultet, pa onda i ja mogu sve to izdržati.
Prvi u Hrvatskoj ste otvorili mogućnost nastavka obrazovanja prvostupnicima i prvostupnicama sestrinstva, fizioterapije i primaljstva na diplomskoj sveučilišnoj razini. Je li bilo teško dobiti dopusnicu za pokretanje tih studija i kako vam je bilo kada su prvi studenti i studentice počeli završavati iste studije?
Dobivanje dopusnica za diplomske sveučilišne studije nije bilo toliko zahtjevno jer smo doista imali podršku stručnih komora s kojima smo puno surađivati i dobro smo posložili diplomske programe. Ono što nije bilo jednostavno i još uvijek postoji kao jedan problem, a to je priznavanje diploma studenata završenih na diplomskoj razini. Koliko god je ta razina obrazovanja neophodna za pojedina radna mjesta kao što su glavna medicinska sestra bolnice, osoba zadužena za kvalitetu u bolnici, glavni fizioterapeut bolnice i sl. nažalost i dalje stojimo na mjestu te ovisimo o volji ravnatelja bolnica. Ova pandemija je pokazala koliko je obrazovani stručni zdravstveni kadar neophodan jer su upravo oni na svojim leđima izvukli najveći dio pandemije. Važno je da se definiraju radna mjesta u zdravstvu za koja je potrebno obrazovanje na diplomskoj razini te da sukladno tome radnici budu plaćeni u skladu sa svojim obrazovanjem.
Planovi za dalje
Koji su vam planovi za budućnost fakulteta? Što studenti i studentice te nastavno i nenastavno osoblje mogu očekivati tijekom vašeg mandata?
U svoj plan rada za svoj mandat nisam stavila prevelike zalogaje. Jedna od mojih želja je otvaranje dva nova atraktivna diplomska studija kao i da se malo bolje opremi kabinet za primaljstvo. Voljela bi da nastavimo dobru komunikaciju s Medicinskim fakultetom u Rijeci i da tu još poboljšamo naše međusobne odnose. Akreditacija i preporuku koja me dočekala kada sam preuzela vodstvo Fakulteta mi je pomogla da većinu toga i to u vrlo kratkom roku i ostvarim. Već smo tu odradili jedan veliki dio te je preddiplomski studij sestrinstva na putu da postane sveučilišni studij dok je u procesu promjena programa preddiplomskog studija Fizioterapije koji se radi u suradnji sa svim visokim učilištima koji obrazuju fizioterapeute.
Dodatno bi voljela potaknuti znanost na fakultetu. Ovo su struke koje su napravile prve korake u znanosti u svijetu i htjela bi da budemo prepoznati ne samo kao nastavno središte već i kao središte s dobro razvijenom znanosti. Za to će trebati puno više od mog mandata, ali bitno je tu priču pokrenuti. Jako sam zadovoljna što imamo veliki broj sestara, fizioterapeuta i primalja koji su upisali doktorske studije i mi ćemo u roku tri do četiri godine već imati solidnu znanstvenu podlogu kako bi pokrenuli kvalitetne znanstvene projekte. Vidimo uzlazni trend objavljenih radova na fakultetu, ali cilj mi je da bude što više objavljenih znanstvenih radova u budućnosti.
Studenti od mene mogu očekivati i dalje dobru suradnju, ali voljela bih da se više aktiviraju. Silno bi voljela da se uključe u znanstveni rad, da imaju svoja druženja kao i veći broj studentskih projekata. Pritom će uvijek imati i imaju podršku Uprave. Voljeli bi da nam kažu kako poboljšati kvalitetu nastave i ja se nadam da ćemo u tome uspjeti. Odnos sa studentima mora biti dvosmjerna ulica i voljela bi znati gdje i kako žele da im pomognemo. Naravno tu smo da ih uvijek poguramo.
(razgovor: Kruno TOPOLSKI, foto: Ivana BABIĆ)
